U svom radu s majkama sam puno puta čula rečenicu:

Trudimo se prakticirati povezujuće roditeljstvo, ali…

Svi imamo ovaj ali.

Svi želimo da nam naše povezujuće roditeljstvo nešto donese.

Svi želimo vidjeti i opipati taj rezultat na kojem toliko dugo radimo.

Taj ali znači da je to sve što želimo jednostavno izostalo.

Povezujuće roditeljstvo nije recept koji ćeš naučiti pripremati i nema jasno definirane korake jer bi to podrazumijevalo da svi roditelji koji žele početi prakticirati povezujuće roditeljstvo kreću iz iste emocije, a to bi pak značilo da svi imamo ista dosadašnja iskustva. Mislim da je jasno koliko je ovo nemoguće i besmisleno. Svatko od nas ima različito iskustvo života i svatko od nas kreće iz različitog stanja. Svatko od nas ima drugačiju obiteljsku, finanacijsku i emocionalnu situaciju u trenutku kad osniva svoju obitelj.

Povezujuće roditeljstvo podrazumjeva povezivanje, a da bismo se povezali, potrebna nam je emocija. Ne povezujemo se kroz aktivnost koju radimo nego kroz emocije koje dijelimo s nekim kroz te aktivnosti.

Znaš li gdje je problem?

Najčešće je problem u tome što mi jako dobro znamo što radimo u određenom trenutku, ali jako rijetko znamo što osjećamo u tom trenutku. Zbog toga i nastavljamo raditi ono što ne želimo. Ostajemo na poslovima koje ne želimo ili se nastavljamo družiti s prijateljima koji to zapravo više nisu, ali se eto dugo znamo. Zato jer ne znamo što osjećamo u vezi onoga što nas okružuje i što, u konačnici, sačinjava naš svakodnevni život.

Ne povezujemo se kroz aktivnost koju radimo s nekim nego kroz emociju koju dijelimo s nekim kroz tu aktivnost.

Emocija je naš putokaz u životu. Ona nam govori “ovo je za tebe, u ovome uživaš, ovog nabavi još u životu” ili “ovo nije za tebe, ovo te iscrpljuje i umara, nastavi tražiti nešto bolje“. Ako nemamo vještinu osjećati svoje emocije tj, prepoznati u našem tijelu kakvo je nešto za nas, mi smo pogubljeni. Tada kroz život samo prolazimo, ne živimo ga. Ne poznavanjem svojih emocija gubimo najvećeg vodiča za vlastiti život.

A sad ću se vratiti na onaj ALI s početka teksta koji često čujem od svojih klijentica.

Taj ali zapravo znači:

• Teško mi je.
• Nije lakše s njom/s njim.
• Nikako da počne slušati.

Ovo gore su naše potrebe, odnosno, kad bi se ovo gore dogodilo, nama bi bila zadovoljena određena potreba:

• Kad bi ovo roditeljstvo postalo lakše, osjećala bih da vrijedim i da sam u ovome uspjela.
• Kad bi s mojim djetetom svakodnevica bila lakša i manje naporna, osjećala bih se dovoljno i kao da me dijete razumije i poštuje.
• Ako bi moje dijete poslušalo kad mu kažem da nešto napravi, osjećala bih se viđeno i važno.

Mi želimo da nam je roditeljstvo lakše, da nas dijete sluša i da s njim više uživamo, ali povezujuće roditeljstvo je krivi alat za to. Ako očekujemo da ćemo ove potrebe zadovoljiti kroz povezujuće roditeljstvo onda odgovornost za zadovoljenje tih potreba prebacujemo na dijete. Povezujuće roditeljstvo podrazumijeva odnos s drugim bićem, a to znači da dijete nije u našoj službi i da nije ono tu za nas nego baš obrnuto.

Ako nismo zadovoljni rezultatom našeg povezujućeg roditeljstva, možda bismo trebali ponovno vidjeti koje mi to rezultate zapravo želimo. Koji je naš motiv ulaska u ovaj odnos?

Odnos s djetetom je nešto u što trebamo ući zadovoljenih potreba jer su naše potrebe naša odgovornost.

Dijete je to koje ulazi u odnos s nama očekujući da zadovoljimo njegove potrebe. Tome služi roditeljstvo. Da namirujemo dijete, a ne da ono i naš odnos namiruje nas.

Naše (primarne) potrebe se zadovoljavaju izvan tog odnosa.

Ako ulazimo u bilo kakav odnos s djetetom s očekivanjem da nam se kroz taj odnos zadovolje potrebe, onda u taj odnos ulazi dijete (u tebi), a ne odrasla osoba.

Ako nismo zadovoljni rezultatom našeg povezujućeg roditeljstva, možda je vrijeme da zastanemo i redefiniramo vlastite ciljeve u povezujućem roditeljstvu.

Ako su u odnosu dva djeteta, ne možemo ostvariti povezujuće roditeljstvo nego samo odnos između dva djeteta jer dva djeteta ne čine par roditelj-dijete.

U tom odnosu smo dijete po emociji i po gladi za zadovoljenjem primarnih potreba: da me se vidi, čuje, poštuje, vrednuje i prihvati takvu kakva jesam.

Zato je toliko važno da budemo dobro. Kad nisi dobro, težit ćeš tome da postaneš dobro jer mi zapravo uvijek brinemo o sebi i vječno tragamo za onim tko (ili što) će zadovoljiti naše potrebe. I nije uopće važno jesi li toga svjesna ili ne. Emocija iz koje stupaš u odnos s djetetom će ti reći mnoge važne stvari o tebi, a emocija koju želiš postići zbog odnosa s djetetom će ti reći još važnije stvari o tebi.