moram ti priznati da bih do sad već bila milijunaš da sam dobila kunu (pardon, euro) svaki put kad sam od roditelja s kojima radim (ili ne radim) čula nešto tipa:

Mi sve rješavamo razgovorom pa nas svejedno ne sluša kad nešto zamolimo.
ili
Sve mu lijepo objasnim i on opet napravi po svom.

Možda se i sama prepoznaješ u tim rečenicama jer izgleda da po ovom novom, modernom odgoju na djecu ne smiješ viknuti, pokazati im da te ljuti nešto što su napravili, ne smiješ pokazati emocije niti dati do znanja da si umorna ili da si potrošila svoj kapacitet za danas. Po novom odgoju djeci treba sve fino i polako objašnjavati iz dana u dan jer oni tako uče, a ti se lijepo nadaj da će doći dan kad će oni te riječi razumjeti i poštivati tvoje granice.

E pa da ti odmah olakšam život, s djecom se stvari ne rješavaju razgovorm ili, da se točnije izrazim, samo razgovor nije dovoljan. 

Naime, 80% naše komunikacije čini ona neverbalna komunikacija, a to podrazumijeva ton glasa, pogled, pokrete lica i tijela, dodir, brzinu govora, a time izražavamo sve one emocije koje se nalaze iza sadržaja koji izgovaramo i naš stav prema onome što izražavamo. 

Djeca nemaju još dovoljno razvijen dio mozga u kojem su smještene riječi. Zato će oni puno bolje razumjeti tih 80% nego onih 20% koliko čini verbalna komunikacija. Iz ove perskeptive se meni čini da tražimo previše od djece kad ih silimo na taj razgovor kao da su odrasle osobe s punim kapacitetom, a sigurna sam,  da ti ponekad i s odraslima komunikacija teško ide.

Probaj to zamisliti ovako: objašnjavaš nekome nešto i odjednom te netko utiša. Čak 80% tvoje poruke bi dospjelo do sugovornika iako u jednom trenutku on više ne bi čuo nijednu riječ. 

To, naravno, ne znači da ćeš svom djetetu prestati govoriti i objašnjavati nego ćeš puno veći fokus staviti na ono KAKO mu nešto govoriš nego ŠTO mu govoriš.

Recimo da tvoje dijete stavlja prste u utičnicu. Ako s kauča ili iz kuhinje vičeš Ne diraj to! To je opasno! Ono što tvoje dijete čuje je otprilike ovo:

bla bla…TO.To je…bla bla

Ovime si mu dala samo onih 20% komunikacije pa su i šanse da ono posluša i ispoštuje tvoju granicu zapravo samo oko 20%. Ali sad kad znaš bolje i kad se potrudiš oko onih 80% možeš napraviti sljedeće:

• doći do djeteta
• nježno staviti svoju ruku na njegovu 
• odmaknuti mu ruku od utičnice
• pokazati prstom da je to NE
• dati mu predmet koji je DA

Dakle, samo razgovor nije dovoljan jer uz riječi trebamo dodati i svoje ponašanje odnosno akciju i način govora.

Ako se dijete igra loptom u kući nakon što si već nekoliko puta rekla da se s loptom može igrati vani, uzet ćeš loptu i dati mu je kad bude spremno igrati se s njom vani. Ako samo govorimo i govorimo i ljutimo se na djecu što nas ne slušaju, zapravo upadamo u ulogu žrtve, ali to je već tema za neki drugi put.

Dakle, dok ti djetetu nešto objašnjavaš, ono se puno više fokusira na skeniranje svega onoga što ti svojim govorom izražavaš nego što obraća pozornost na razumijevanje samih riječi. Akcija koju poduzmemo uz govor puno bolje objašnjava poruku koju želimo djetetu prenijeti. Ono što činimo djetetu više približava ono što smo mu zapravo htjeli reći.

Ako uz govor poduzmeš i akciju to je kao da si svoj govor potvrdila, podrtala i dodatno naglasila. Ta akcija je podrška onome što govoriš. Tako dijete vidi koliko si ozbiljna u tome. Vidi da je tvoja emocija i namjera potpuno usklađena s onime što govoriš.

Osim same akcije, važno je i iz koje emocije nešto govoriš. Naučili smo se pretvarati. Nije nam problem reći šefu “Da, da razumijem. Nema problema, napravit ću to do kraja tjedna.” dok u sebi možda osjećaš “Ma nabijem te! Ajde mi sad još i to natovari ovaj tjedan!” Ili možda kažemo “Ajme, hvala ti puno, predivno je.”, a tvoja emocija bi radije rekla “Koji će mi vrag ovo?! Što da ja s tim radim?”

E pa s djecom toga nema. Ako im govorimo najljepše riječi ovog svijeta, ali one jedva izlaze kroz stisnute zube zato jer smo bijesne ko’ pas, dijete osjeti taj bijes i ljutnju. I što god da kažemo, koliko god se trudili zvučati razumno i kao da vodimo najnomralniji razgovor, naša emocija govori puno više od našeg grla, a za emocije djeca imaju poseban radar.

I to ne znači da ćeš isti tren prestati djeci išta objašnjavati i dozvoliti svojoj emociji da slobodno izlazi na koga god stigne nego znači da ćeš za svoje emocije preuzeti odgovornost , a ne ih dati djetetu pod krinkom sve rješavamo razgovorom.

Mi možda razgovaramo, ali dijete sve osjeća. Zato, prije nego se upustiš u razgovor s djetetom, prvo saznaj što ti uopće iza tih riječi osjećaš.

Jer kad se budete emotivno razumjeli, riječi uopće neće biti toliko potrebne.

Da rezimiram! Da, stvari se mogu rješavati razgovorm, ali samo onda kad je taj razgovor i način na koji govorimo usklađen s onim što stvarno osjećaš. Ako govoriš jedno, a osjećaš drugo, u odnosu s djecom će uvijek prevladati ono što osjećaš.