Osjećaj manje vrijednosti i bespomoćnosti je u tvojim rukama

jesi li čula nekada za emocionalno zanemarivanje? Ako jesi, jesi li ikada razmislila o tome iz prespektive svog djetinjstva? Jesu li tvoje emocije bile zanemarene?

Odgovori na sljedeća pitanja sa DA ili NE pa ćeš saznati:

  1. Jesi li kao dijete pazila da svojim ponašanjem ne naljutiš mamu ili tatu?
  2. Jesi li se osjećala loše i posramljeno ako ti nisu htjeli kupiti nešto što želiš?
  3. Jesi li se ponekad osjećala usamljeno čak i dok si u dnevnom boravku s ostatkom svoje obitelji?
  4. Jesi li osjećala da su tvoje emocije doživljene, potvrđene i da su roditelji ok s njima?
  5. Jesu li ponekad bili ismijavani razlozi zbog kojih si bila tužna, ljuta ili razočarana?

Ako je samo jedan odgovor na ovih 5 pitanja DA, doživjela si emocionalnu zanemarenosti.

Najveći problem s kojim se kasnije u životu “borimo” je što smo odvojeni od samih sebe i svog iskustva. Naše emocije nam govore o tome kako na nas utječe određena promjena u okolini. Ako naša iskustva nisu dio nas, što onda jesmo mi? Od čega se sastoji naša osobnost ako nam nitko nije potvrdio naše iskustvo bez osuđivanja, a to znači da se roditelj ne upliće u naš doživljaj života nego da nam dozvoli da određeni doživljaj nama bude takav kakav jest. Ni manje ni više od onoga kako smo ga MI doživjeli.

To je sve skupa neodvojivo od pojma viđenosti. Ako se ne osjećam viđenom (čak i kad doslovno shvatimo taj pojam) kako znam da postojim kad je moje iskustvo takvo da me okolina ne vidi i ne doživljava?

To je ogromna bol i za dijete je neizdrživa, a budući da se na okolinu ne možemo pouzdati, dijete se rađa opremljeno sa sposobnostima preživljavanja i da bi nastavilo život kao “normalna” osoba, odvaja sebe od svojih doživljaja, odnosno emocija. Svakim iskustvom koje nije viđeno i doživljeno idemo jedan korak dalje od samih sebe. Na kraju se toliko udaljimo od sebe da ni sami sebe više ne vidimo. Zato bilo kakav oblik bavljenja samim sobom ne može biti kratak nego dugogodišnji, a bome i cjeloživotni proces.

Što je veći broj naših iskustva koje roditelj nije doživio i potvrdio, to je veći osjećaj praznine u nama. Možda ću te razočarati, ali nikada nije krivo to što su čarape tvoga muža pored umjesto u košari za veš ili što svaki dan moraš naglašavati da se igračke pospreme. Tvoj osjećaj u tebi već postoji, a ti mu onda samo pripišeš vanjsku okolnost.

Dok pišem ovaj mail pada mi na pamet ogroman broj primjera iz mog djetinjstva kad nisam bila doživljena, ali ću ti ispričati jedan u kojem sam bila doživljena.

Naime, moja mama je jako voljela jesti kesten pire i sjećam se kad me je prvi put vodila u slastičarnu na tu poslasticu. Možda me je vodila i prije, ali ovo je bio prvi put, a da ga se ja jasno sjećam. A vjerujem da ga se sjećam upravo zbog te viđenosti koju sam osjetila. Ne sjećam se točnih riječi i razgovora koje smo vodili na putu do slastičarne, ali se naravno jako dobro sjećam emocije jer je to ono po čemu skladištimo sjećanja. Emocija je bila jako “nabrijana” osjećala sam se kao da ću sada probati najbolju i najukusniju poslasticu na svijetu. Takvu atmosferu je vjerojatno napravila moja mama budući da je tako jako voljela kesten pire. I sve je nekako bilo u znaku “ma ovo moraš probati, sigurno će ti se svidjeti“. Pogađaš, nije mi se svidjelo. Takav intenzivan okus i namirnica koja mi se zalijepi na nepce…nisam mogla shvatiti kako to može nekome biti baš toliko fino. Međutim, više od svega nisam htjela razočarati mamu. Nisam htjela da mi se to ne sviđa kad ona toliko očekuje od mene da mi se sviđa i da volim to koliko i ona. Sjećam se da sam sjedila za stolom sa zdjelicom kesten pirea sa šlagom ispred sebe osjećajući veliku nemoć jer nisam znala što da radim: pojesti ne mogu jer mi je odvratno, a razočarati mamu isto ne mogu jer će me “mrziti” i odvojit ćemo se. Uopće mi nije padalo na pamet ništa kako bih mogla iskomunicirati ono kako se osjećam. Mama je u jednom trenutku rekla: “Tebi, ovo baš i nije nešto, ha? Jel bi ti radije jednu kuglu sladoleda?”

Sad me prođu trnci kad se sjetim koliko sam se ispunila predivnim osjećajem unutar sebe u tom trenutku. Nisam toga bila svjesna tada, ali danas znam da me mama VIDJELA. Vidjela je moj osjećaj, prepoznala ga je, potvrdila i PRIHVATILA. I dala mi je sladoled jer je to bilo ono što bih ja radije pojela u tom trenutku.

Ova situacija je mogla imati tisuće scenarija. Mogla sam na silu natrpati u sebe taj kesten pire samo da sačuvam odnos s mamom. Mogla sam napraviti scenu u slastičarnici zato što to super iskustvo na koje me pripremala na putu do slastičarnice uopće nije nešto to bih ja uvrstila u super iskustvo itd. Mogla je i moja mama reći nešto poput: “Ajde ne izmišljaj sad da želiš sladoled i pojedi ovo, baš je fino.”

Srećom, ništa od ovog se nije dogodilo.

Najvažnije od svega je što mi je dopustila da imam vlastiti doživljaj kesten pirea i nije ga umanjivala niti negirala. Ona je pojela i svoj i moj kesten pire, a ja jednu kuglu sladoleda. I odnos nam je bio sačuvan, a ja ispunjena jer je moja stvarnost u tom trenutku bila u skladu s onim što ja osjećam, a ne s onim što se od mene očekuje.

A zašto je taj osjećaj nevažnosti i bespomoćnosti u tvojim rukama?

Zato jer mi na sebe gledamo onako kako smo doživjeli da su nas gledali i vidjeli naši roditelji. Znači, ako smo se osjećali neviđenima, nastavili smo i sami sebe smatrati nedostojnima viđenja. Nisam dovoljno vrijedna da me se vidi. Tada najčešeće ili budemo manji od makovog zrna kako nas se doslovno ne bi vidjelo i doživjelo ili se baš jako, jako trudimo da nas se vidi pa nas ima po svuda, bavimo se raznim stvarima ili pokušavamo jako biti najbolji u nečemu i impresionirati okolinu. Ali tvoja viđenost je sada u tvojim rukama. Odmakni se od svog doživljaja same sebe kako su te doživjeli roditelji i počni gledati na samu sebe onako kako želiš biti viđena. Gledaj sebe onako kako ti vidiš sebe, a ne kako su te roditleji (ne)vidjeli. Ti sada sama određuješ svoju viđenost i kako će te okolina doživljavati. To ujedno znači i biti odgovoran za sebe i svoj život.

U kontekstu emocionalne viđenosti i doživljenosti, moram naglasiti da je nemoguće vidjeti i potvrditi baš svaki doživljaj koji tvoje dijete ima i uvijek će postojati dio doživljaja koje nismo doživjeli i potvrdili. Nitko ne može izači savršen iz tog svog odrastanja. Zato je važno raditi na sebi i njegovati odnos sa samim sobom, sa svojim JA, jer svatko od nas ima nešto na čemu može poraditi. A trauma nastane kad smo izvan balansa, odnosno kad u svom iskustvu života imamo više neviđenosti i nedoživljenosti nego obrnuto.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial