Dobro dijete je ono koje svi hvale i koje svi potajno žele. Kad dobrom djetetu kažeš Kako si ti dobra i mirna, ono se osjeća kao da ste mu malo okrenuli nož koji trajno stoji zaboden negdje unutra. Toliko dobro ne želi biti niti jedno dijete. Njima se jednostavno dogodilo to da su prerano i prebrzo otkrili najbrži i najučinkovitiji put do roditeljevog srca. Nisu tada uopće znali da je to najteži i najduži put do njihovog autentičnog Ja.
Dobro dijete je ono koje ne proturječi. Kako roditelj kaže tako bude. I roditelj je sretan. I dijete je sretno. To jako dobro funkcionira u ranom djetinjstvu. Problematika takvog odgoja izađe na vidjelo malo kasnije, tamo negdje iza desete godine djetetovog života (može se dogoditi i prije ili poslije) kad dijete počne imati ozbiljnija prijateljstva i ozbiljniji život van obiteljskog doma. Tada shvati koliko je teško živjeti u zajednici u kojoj nemaš svoje mišljeje niti ikakve svoje ideje. Nemaš sebe i osjećaš da gubiš tlo pod nogama kad nemaš nekoga da te vodi jer sam ne znaš put. Trebaš onog glavnog u društvu čije ćeš ideje i prijedloge slijediti.
Moje mišljenje. Jeste ga možda negdje vidjeli?
Takvo dijete nema svoje mišljenje. Pročitaj to opet. NEMA SVOJE MIŠLJENJE. To je malo teže nego kad dijete NE IZRAŽAVA svoje mišljenje. Na početku ga je imalo, ali ga je samo jako rijetko izražavalo i onda se taj obrazac ponašanja toliko puta ponovio da se to mišljenje izgubilo. Dijete ga više nema. Naučilo je da ga ne treba u životu, a ljudski mozak radi na način da odbacuje ono što mu uzalud troši energiju. Za takvu djecu je imanje svog mišljenja višak. Svejedno će se složiti s mišljenjem roditelja.
Moje emocije
Djeca s ovim sindromom ne izražavaju svoje emocije slobodno poput druge djece. Pod slobodno mislim na sve one užasne i teško podnošljive tantrume i ostale emocionalne preplavljenosti. Zdravo funkcionalna djeca žive u skladu sa svojim emocijama i tako se i ponašaju. Ako mi nećeš kupiti ono što želim, ja sam spreman nasred dućana sjesti i protestirati dok ti ne shvatiš koliko sam ja sad ljut zbog toga. Ovo je za roditelja iznimno teško, jedan od najtežih trenutaka u roditeljstvu, ali je zdravo. U razvojnom smislu. U ovakvom izražavanju emocija nema ništa loše. Pokazati emociju je super. Ono na čemu djeca trebaju poraditi odnosno na čemu roditelji trebaju s njima raditi je način na koji kanaliziraju te svoje emocije. Zato se danas sve češće može čuti da je svaka emocija u redu, ali svako ponašanje nije.
Kad dijete ima tantrum ili ti proturječi lijepo odahni i budi sretna jer se razvija dobro i zdravo.
Dobra djeca nemaju tantrume. Roditeljima s dobrom djecom je super, ali njihovoj djeci nije super. To nije pravilan razvoj. Dijete koje ne izražava emocije (kako god to izražavanje izgledalo) nije zdravo funkcionalno dijete. Negdje se nešto dogodilo i emocije su blokirane. Dobro dijete ima samo jedan zadatak u životu, a to je da ne uznemirava roditelja.
Daniel Goleman u svojoj knjizi Emocionalna inteligencija tvrdi da je umijeće umirivanja svojih emocija temeljna životna vještina. To bi značilo da je uzburkanost emocija normalna, prirodna pojava. Emocija koja je trigerirana, koja je pomaknuta sa statusa quo je pokretač neke akcije. Kod djece to jako dobro funkcionira. Svaka emocija ih tjera na akciju, nedostaje im samo malo profinjene životne vještine za umirivanje tih emocija i vraćanje na status quo. Imaju vremena, neki odrasli prožive cijeli život, a da nisu ovladali tom vještinom pa nema potrebe ni da se oni požuruju. Dobra djeca ne dozvoljavaju sama sebi prirodne akcije na koje ih emocija potiče. Budući da je svaka emocija rizik za trigeriranje uzbuđenosti kod roditelja, za dobru djecu je nasigurnije potpuno se udaljiti od svake svoje emocije. To je izvrstan recept za stvaranje ljudi koji trpe i gutaju u sebi te zadovoljavaju tuđe potrebe. Udaljavanjem od vlastitih emocija udaljavamo se od samih sebe. Dijete koje ne prepoznaje vlastite emocije niti s njima upravlja, zapravo ne poznaje samog sebe. Zato dobra djeca često neće imati najdražu boju, pjevača ili glumca, najdraže jelo ili slatkiš. Kako bi oni mogli znati što je njima najdraže? Najčešće vole ono što voli i roditelj ili netko od starijih braće i sestara.
Moji strahovi
Kratko i jasno rečeno, dobra djeca se svega boje. Zbog konstantno prisutnog straha loše komuniciraju s drugima, loše izražavaju emocije, rijetko se opiru, nesebični su, udovoljavaju svima i brinu se za tuđa raspoloženja. Sve to rade iz straha da ne budu odbačeni. Dok se zločesta djeca bore da ih se prihvati takve kakvi jesu, ona dobra djeca su odustala od sebe i spremna su postati tko god treba samo da ih se prihvati.
Uz stalno prisutni strah, ovakva djeca nose i ogroman teret krivnje. Krive sebe za raspoloženja drugih. Krive sebe što su siti kad vide gladnog. Krive sebe što je roditelj ljut i što je morao baš toliko vikati. Trebala sam poslušati iz prve. Ne bih ga toliko naljutila da sam odmah poslušala.
Jedan od najgorih strahova je i stalna pripravnost na kaznu. Dobro dijete očekuje kaznu non stop. Više ni samo nije sigurno koja ponašanja donose kaznu. Od tolikog straha ponekad postanu toliko dobri da postanu nevidljivi. Najbolje da me se ne vidi i ne čuje. Onda su svi sretni i zadovoljni.
Nevidljivo dijete je dijete koje je potpuno odustalo od života. Nema dječje radosti i bezbrižnosti. Ponekad ih možete prepoznati i po blijedoj puti i tamnim podočnjacima. To su fiziološki znakovi nemanja životne energije, ali i prisutnosti velike količine stresa. Manjak ove najvažnije energije je najbrži put do ovisničkog ponašanja. Ne mislim ovdje samo na droge i alkohol nego i na mnoge druge stvari koje ti daju osjećaj da si živ i da vrijediš te da barem male doze adrenalina putuju kroz tvoje tijelo. Zato možemo biti ovisni i o seksu, kockanju i kladionicama, video igricama, brzoj vožnji, radu, shoppingu i mnogim drugim uzbuđujućim supstancama.
Što uzrokuje sindrom dobrog djeteta?
Najveći uzrok dobre djece su roditelji koji donose sve odluke i koji imaju prevelika očekivanja od svoje djece. To bi bio uzrok, a metoda koju najčešće koriste su zastrašivanje i emotivna ucjena. Dobra djeca su i produkt odgoja u kojem se djetetu oduzima autentičnost, ali i autonomija. Dijete mora imati određenu dozu autonomije i odgovornosti u svom životu jer po čemu bi se onda trebalo razlikovati od roditelja i njegovog mišljenja ili želja? Ako ne želimo dijete s ovim sindromom, a imamo dijete sklono lakom odustjanju od samoga sebe, trebali bismo izbaciti rečenice poput:
Ma pusti ja ću to!
Ne radi se to tako. Daj da ja to napravim, odi se igrati!
Nisi ti dobro napravio!
Jel’ ti išta znaš napraviti da valja?!
Najlakše je roditeljima
Osim izostanka emotivnih ispada koje sam već gore navela, kod dobre djece mogu izostati i brojne druge razvojne faze poput kontriranja ili egocentrične faze. Nikada neće izostati sve kod istog djeteta. Izostat će one za koje dijete procijeni da mu donosi najveći rizik od roditeljskog neprihvaćanja i uskraćivanja ljubavi.
Ja sam bila dobro dijete. Svi su me voljeli i govorili kako bi imali 100 djece da su sva ovakva kao ja. Moja sestra je bila zločesto dijete. Kakav očiti tandem smo bile. Trudile se održavati ravnotežu u našoj disfunkcionalnoj obitelji i super nam je išlo. Kao jin i jang. Nju se kudilo, a mene se hvalilo. A jednako smo bile nesretne samo nitko nije dovoljno mario da to primjeti. Kako nisu shvaćali da smo samo surađivale i obavljale sve one uloge koje nam fale. Pa mora biti ravnoteže. Tako smo jako radile na tome da unesemo malo funkcionalnosti u obitelj da smo odlučile nositi te teške etikete. Jedna bez druge nismo mogle. Kako bi ja bila dobra bez nje takve zločeste i obrnuto.
Jedan od najvećih komplimenata koji sam dobila je od jednog člana moje obitelji kad mi je rekao: “Mirta, ti što si starija to bolje izgledaš.” Samo sam odgovorila: “Jelda? Znam.” Vraća mi se životna energija.
I zato, kad ti dijete kaže neću ili ima najgori ispad bijesa koji si ikada vidjela stisni zube i zahvali sama sebi jer radiš dobro. Nisi svojim uvjetovanjima natjerala da tvoje dijete odustane od sebe kako bi bilo bliže tebi. Bila si tu i prihvatila ga. U suprotnom bi pokazala da je tvoja ljubav uvjetovana, a to je onda oblik ljubavi koji će tvoje dijete jedino poznavati.
I za kraj ću samo ponoviti nešto što se ne može previše naglasiti: NE POSTOJE DOBRA ILI LOŠA DJECA. Postoje samo djeca sa zadovoljenim ili nezadovoljenim primarnim potrebama.
Jako dobar članak. Ja sam definitivno bila “dobro dijete”. Kao odrasla još radim ba tome da se ne osjećam krivom i odgovornom za sve i svakoga, još uvijek nisam sigurna koja mi je najdraža boja niti knjiga… U odgoj vlastitog djeteta sam krenula svjesno i odlučno da prekinem taj generacijiski lanac nepovezujuceg roditeljstva.
Sad imam curicu od 4 godina koja je jako jako dobro dijete. Puno razgovaramo o osjećajima pa ih lijepo izražava i čak imenuje npr. ljubomorna sam, tužna, ljuta, usamljena, bojim se, muče me loši osjećaji kad se sjetim tog i tog događaja, sretna sam, uzbuđena, volim, sramim se…sve to ona prepozna i proradi. Isplace se, digne i ton malo nekad, nekad traži da je se pusti na miru i sl. U drugoj godini je imala par ispada da bi se jako derala na mene i htjela bi me udarati pa bih stavila jastuk u krilo da udara. Nakon toga bi se slomila u plač i meni u zagrljaj i za 10 minuta gotovo. Empatična je i vrlo brzo je naučila npr dijelit igračke, popustit bebama u parku- potuži se nekom roditelju da riješi otimanje igračaka i sl., čaroliju riječi oprosti i molim te, sve “nepravilnosti” u obiteljskim odnosima brzo uoči i traži da joj se objasne. Dakle rekla bih da ima kontakt sa svojim osjećajima, da je emocionalno nadprosjecno inteligentna, ali kad ovakav članak pročitam zabrinem se što nikad nije imala tantrum i izuzetno je suradljiva.
Ja između ostalog, teško prepoznajem i svoje granice pa nekad previse popustam i onda ispalim kad dođem do ruba. Zaderem se, doduše bez vrijeđanja, kazni i udaraca. Eventualno plišanca koji glumi da je moja glava tobogan dok imam važan telefonski razgovor frknem na drugi kraj trosjeda. Otprilike svaki drugi dan imam takav ispad. Osvijestim se čim vidim da se ona strese od šoka što sam viknula. Ona oplače, ja se ispričam, razgovaramo, zna da nema veze s njom nego s mojiom nemoći da situaciju primjereno riješim, ali ipak ne mogu da se ne pitam…je li moguće da nisam uspjela prekinuti generacijski lanac i da imam “dobro dijete”?!
Bravo i svaka ti čast na svemu što radiš. To je ogroman posao iako, nažalost, često nevidljiv. Zanimljivo mi je kako je i tvoja djevojčica danas isto dobro dijete, ali iz skroz drugih razloga. Ako je nadprosječno emocionalno inteligentna, sumnjam da je dobro dijete iz straha, a o takvom djetetu govori ovaj tekst. Napisala sam ga da bi se u njemu prepoznali roditelji danas, a ne zato da bi posumnjali u svoj pristup. Ja mislim da je jako teško (da ne kažem nemoguće) promijeniti generacijske cikluse bez dublje rada na samome sebi. Situacije u kojima puknemo su one najteže, a ako se događaju svaki drugi dan, čine mi se prečeste. Danas nam je dostupno svašta za podržavanje razvoja dječjeg EQ-a, ali smo sebe preskočili. Kad bismo popravili sebe, s djecom ne bismo morali pretjerano paziti i pucali bismo puno manje. AKo trebaš pomoć u reguliranju svojih emocija, javi mi se na mail ako želiš. Prve individualne konzultacije u besplatne.
Ja sam bila izrazito dobro dijete, di me sidnes tu me i nades. Nepomicna. Uplasena svega i svakoga. Uzasno uzasno sramezljiva. U odrasloj dobi, kad bi u prometu slucajno iza mene vozio policijski auto, mene bi hvatao napdaj panike jer sam mislila da su dosli po mene a nisam znala sto sam skrivila. Danas imam 5 godisnjeg sina, koji je sve samo ne dobro dijete. Mislim na sve one “zloceste” dijelove mene, koji nikad nisu bili izrazeni, tako lako mi ih pokazuje kroz svoj jak karakter, kroz svoje snazno i cvrsto NECU, kroz lude tantrume i ispade bijesa…i znas sto, zahvalna sam mu na tome…jer unatoc ogromnom strpljenju koje imam da ostanem mirna, ipak uspije da svojim ludilom isprovocira ono moje davno zakopano, potisnuto. Ima moc da mi podigne agresiju, ljutnju, da moje NECU i NE ZELIM budu izreceni iz snage i autenticnosti i na tome sam mu zahvalna. Jer se po prvi put u zivot pocinjem osijecati zivom u svom tijelu. Naravno da agresijom ne idem na njega, to proradujem na terapiji ili se zatvorim u sobu, lupam jastuke, vristim i samo dopustam toj snaznoj energiji da struji kroz mene…prije neki dan sam mu rekla: ti si moj najbolji ucitelj, a on je rekao: ali kako mama, ja jos neznam ni brojeve ni slova….
Jos nije svjestan koje su to lekcije u zivotu bitnije od upravo tih spomenutih…
U potpunosti s tobom dijelim taj osjećaj zadovoljstva kad je mi je dijete “zločesto” ili kaže neke ružne stvari. To je samo izražavanje osjećaja i uopće ne znači da dijete općenito misli da je mama najgora ili da je tata glup. I defintivno ne znači da dijete namjerno ili s užitkom udara roditelja kad se to dogodi. Teško je biti dobro dijete. Nije vrijedno toga!
Ja sam bila dobro dijete ( ali to samo zato što sam imala hiperaktivnog brata blizanca) pored kojeg sam uvijek “izgledala” dobra iako je većina nepodopština bila moja ideja koju bi on proveo u djelo. U tinejđerskoj dobi sve se okrenulo. On se smirio a ja postala buntovnica! Danas sam nešto između! Imam curicu od skoro 3 godine koja je izuzetno inteligentno, razumno i dobro dijete koje nikad nije imalo tantrum!! U fazi je ne i neću i nema mi ništa draže nego kad mi to kaže, ali dogovorom uvijek sve rješimo, bez vike, bacanja i galame. Ponekad posumnjam u svoj odgoj čitajući o tim tantrumima i koliko je to “zdravo” no ona to jednostavno nema. Pitam se u čemu grješim?
*griješim
Draga Ivona, ovaj tvoj opis života s bratom blizancem mi je baš nekako lijepa priča (ti smisliš, on izvrši) jer pokazuje kao da ste si podrška od samog starta i da ste radili kao tim. Vjerujem i da postoji druga strana medalje u odrastanju s blizancem, ali nemam to iskustvo pa ne mogu sigurno znati.
Što se tiče tvog pitanja, zaista ne mogu ništa pametno reći jer mi nedostaje veliki dio informacija. Ne mora uopće značiti da nešto radiš “krivo” jer, realno, za tantrume ima još vremena. Pričekaj četvrtu i petu godinu. 😀
Ako te zanima nešto više, slobodno mi piši na mprimorasejic@gmail.com ili se na ovom linku: https://sendfox.com/mojsvijetodgoja prijavi na moj newsletter tako što ćeš besplatno preuzeti e-book “Autentično dijete” u kojem ćeš saznati kako pokazati svom djetetu da je viđeno, prihvaćeno i uvaženo.