Tvoja beba se nedavno počela kretati i odjednom se tvoj rječnik iz pa-pa i gu-gu, ga-ga proširio na NE i NEmoj ? Čudiš se kako do sada nisi pojma imala da je u tvojoj kući toliko opasnosti. Odjednom si toliko pogubljena u silnim negacijama i u isto vrijeme se pitaš Jel’ normalno ovoliko braniti sve? Ima li drugog načina da mu objasnim što ne smije?

Ne brini. Ima načina. Možda nije toliko jednostavan, ali je zasigurno učinkovit. Sve što ti treba je malo strpljenja i puuuuuno upornosti.

Samo trebaju objašnjenje

(NE) diraj to! ili (NE) idi tamo! su rečenice koje će kad tad ući u vokabular svake majke. Nažalost, nemaju baš nekog učinka jer ih djeca često doživljavaju točno ovako kako sam i napisala: bez negacije. Ako smatramo da dijete nešto ne smije dirati, gotovo pa nam je refleksna reakcija jednostavno reći NE! Ponekad zaista nismo ni svjesni da smo ju izgovorili, a ako bi izmjerili koliko puta u danu smo rekli NE, vjerojatno bi se iznenadili.

NE mi je vrlo brzo postala mrska riječ i tražila sam bilo kakvu zamjenu za nju. Ispostavilo se da zamjene baš i nema, odnosno ima, ali nije toliko jednostavna koliko je jednostavno reći NE. Shvatila sam da ako želim prestati govoriti NE i braniti stvari za koje mi je, zapravo, logično da ih dijete želi upoznati, morat ću NE zamijeniti sa 100% prisutnosti i 100% pažnje. Dakle, nimalo lak zadatak. NE ne mora zvučati toliko odbijajuće ako će iza slijediti objašnjenje prilagođeno uzrastu. Iako, iz mog iskustva, čak i ne mora toliko biti prilagođeno uzrastu, koliko je važno da mu jednostavno date objašnjenje, bilo kakvo. Djeca će vas slušati ako im govorite određenom intonacijom, a sadržaj će ionako dešifrirati nešto kasnije u razvoju. Za početak puno primaju, a kasnije nam vraćaju sve što smo im ikad izgovorili.

Imati jednogodišnjaka koji je tek počeo hodati je u početku vrlo zabavno. To je trenutak koji mnogima izmami na lice suze ponosnice, ali je i trenutak za oproštaj s tvojom kavom. Šta si do sad sjedila si sjedila, ajmo na noge! Od silnog trčanja i spašavanja života tom malom biću koje misli da je cijeli svijet jedna velika pješačka zona, ponekad misliš da nemaš drugog izbora nego se iz petnih žila samo derati NEEEEE! Shvatit ćeš u jednom trenutku da više ne možeš samu sebe slušati i da ovo deranje nema nikakvog učinka.

Ne da mi se sad

NE upotrebljavamo kad je nešto za dijete opasno ili ako trenutno nismo spremni podučiti ih važnim lekcijama. Ako je NE zato što je nešto opasno (struja, vatra, jureći auto itd), naravno, odmah ćeš skočiti i objasniti zašto NE prema ranije navedenim uputama i fizički ga ukloniti od opasnosti. Međutim, često se odlučimo za taj NE kad smo jednostavno preumorni ili prelijeni za davanje važnih životnih poduka. Primjerice, ako se dijete približava strmim stepenicama, mogao bi pasti i razbiti se, ali onda je moja dužnost da mu čuvam leđa. Njegova sigurnost je još uvijek moja odgovornost. Stepenice nisu apsolutna opasnost kao što je guranje nečega u utičnicu i moram mu pokazati sigurne načine korištenja stepenica. Nekad se linijom manjeg otpora odlučimo za taj NE. Da, za nas bi bilo puno lakše jednostavno mu zabraniti da ide tamo, ali zapravo znamo da nas poduka iz korištenja stepenica čeka kad tad. Ok, ponekad se radi i o prekomjernom umoru koji samo mame poznaju, ali kod mene se često radilo i o čistoj lijenosti, barem onda kad sam bila u stanju raspoznati razliku između nje i umora. Moje rješenje za izbacivanje tog NE iz rječnika je bilo da sam sama sebi odredila pravilo. Kad bi mi došlo da automatski kažem NE, postavila bih sebi pitanje: a zašto NE? Ako sam o odgovoru morala razmišljati, odmah sam znala da je lijenost u pitanju. Tad bi se jednostavno ustala i ostavila sve što radim jer znam da ti mali istraživači sve gledaju rukama i nogama i dobro ajde, najčešće ustima.

Ako tvoj toddler ide prema strmim stepenicama, nemoj mu reći da ne ide tamo. Dođi do njega, spusti se na njegovu razinu i objasni mu što je to i što se može dogoditi. Stepenice same po sebi nisu opasne, ali im treba naša pomoć u početku. Pokaži mu kako se silazi, i gdje se treba držati. Savladavanje stepenica je jedna od vrlo korisnih lekcija, nemoj mu to uskratiti. Ako im objasnimo kako se na siguran način koriste stepenice, dali smo im i vrlo važnu uputu za život. Kad se u životu nađu u potencijalno opasnoj situaciji, želimo da razmišljaju o onome što trebaju činiti, a ne o onome što NE trebaju činiti. Znam da je ta susjeda s kojom bi radije stajala i brbljala sad možda prva odrasla osoba koja ti se obratila u zadnja tri dana i da je razgovor o vremenu trenutno visoko rangiran na tvojoj ljestvici intelektualnih razgovora, ali odoli mu. Onaj mali zvrk koji je već na trećoj stepenici te treba trenutno puno više nego što tvoja inteligencija treba razgovor o jučerašnjem pljusku.

Ako krene kopati po kanti za smeće, naravno da mu to nećeš dozvoliti, ali umjesto običnog i beskorisnog Fuj nemoj to dirati!, spusti taj veš iz ruku i posveti mu se samo par minuta. Objasni mu što je to i za što nam služi, zašto je promet u kanti za smeće jednosmjeran i daj mu neki papirić neka baci unutra i doživi cijelu teoriju u praksi. Složit ćeš se sa mnom da se ova mala lekcija ne može mjeriti s kratkim i napornim NE to dirat!. Znam da je ponekad teško skupiti taj zadnji atom snage i po peti put prekidati tu prekrasnu meditaciju prostiranja mirisnog i čistog veša, ali svaki put kad odlučiš svoju pažnju i vrijeme usmjeriti u poduku, a ne u puku i besmislenu zabranu, vratit će ti se stostruko. Samo treba malo strpljenja jer, naravno, i ovdje je ponavljanje majka znanja.

Trikovi koji isto uvijek pale su davanje nečega u zamjenu i skretanje pozornosti. Ako dijete poseže prema nečemu što ne želiš da dira zato što se, primjerice, može razbiti, jednostavno ga zautavi i objasni mu zašto ne želiš da to dira i daj mu u ruke predmet s kojim se može igrati.

Isplatit će se na kraju

Ovo zloglasno NE će ti izletiti puno puta i to je ok. Kao što sam već rekla, to je ponekad i refleks, a to su nesvjesne reakcije. Nakon toga udahni i počni s onim svjesnim. Iako ti se izlazak iz kuće u kojem se, ti i tvoj istraživač, krećete u istom smjeru čini miljama daleko, ne brini, doći će i taj trenutak. Do tad će već znati da se prsti ne stavljaju utičnicu, da svjetlo u pećnici ne znači da tamo netko stanuje i da mu treba pokucati na vrata, da nije svaka pjena za jesti i da četka za wc nije isto što i četkica za zube. Jednom kad te pogleda i kaže: To fuj, to u kantu! imat ćeš opet razloga za one suze ponosnice. Čestitaj sama sebi i odahni, vrijedilo je.