Kad postanemo roditelji onda se i naši roditelji vrate na velika vrata u naš život. Većina nas je uživala u odnosima s bakom i djedom pa ne želimo tako nešto uskratiti svojoj djeci. Osim svojih roditelja, u naš će život intenzivno uči i roditelji našeg partnera. Poštuju li naše granice ili ne ovisi prvenstveno o tome kakve su osobe, ali i kakav smo odnos do sada s njima izgradili. Mnogima se dogodi da puno više problema imaju u postavljanju granica odraslim osobama u užoj obitelji nego samoj djeci.

Ti nisi ista osoba

Srednja škola je često zadnja nit koja nas veže za roditelje, odnosno zadnja prilika za njihovu kontrolu i usmjeravanje. Između srednje škole i osnivanja vlastite obitelji dogodi se nekakva rupa u kojoj smo mi postali druge osobe, ali o tome nismo obavijestili roditelje. Ako si u tom periodu prestala živjeti s roditeljima onda je komunikacija s njima mogla biti skroz pod tvojom kontrolom. Ako nisi, do tada već savršeno poznaš svoje roditelje i ako ti je cilj što manje se s njima sukobiti znaš savršeno sve odraditi tako da oni budu zadovoljni, a sukob što češće izbjegnut.

Kad postanemo roditelji, vratimo se svojoj primarnoj obitelji. Oni žele graditi odnos s unucima, a mi želimo da nam djeca budu u kontaktu s bakama i djedovima. Ako su tvoji (ili partnerovi) roditelji osobe nakon čijeg posjeta ostaješ iznervirana i iscrpljena, vjerojatni nisi postavila granice. S djecom je postavljanje granica lakše jer naš odnos s djecom još nema svoju povijest i djeca su tek na početku iskustva života. Roditelji pak imaju puno duži život od nas pa često smatraju i da su pametnij od nas i samim time si daju dozvolu da se petljaju tamo gdje ne bi trebali. Roditeljima ne postavljamo granice zbog sukoba starih i novih uloga u našem životu, emotivne ucjene, straha od odbacivanja, nepoštivanja naših granica iz djetinjstva ili krivo posloženih prioriteta.

Sukob uloga

Za tvoje roditelje ti si uvijek dijete. Zapravo nisi uvijek nego samo dok im ti ne pokažeš da to više nisi. Možda je tvojim roditeljima teško prihvatiti ili uopće ne primjećuju da ti nisi ista ona osoba koja je ispunjavala njihova očekivanja iz djetinjstva i da ti njihovo zadovoljstvo više nije na prvom mjestu. Ali o tome ih trebaš obavijestiti ako ti svojim ponašanjem pokažu da toga nisu svjesni. Isto tako, postoji mogućnost da se i ti sama vraćaš u ulogu djeteta kad si u njihovoj blizini. Uloga majke u tvom životu i uloga bake ili djeda u njihovom je nešto novo za sve vas i svima treba neko vrijeme prilagodbe dok se na njih naviknete. Zato je važno da si osvjestiš da je za zdrav odnos s roditeljima važno da tvoja uloga majke bude jednako jaka u tebi kao i tvoja uloga kćerke. Ako postaneš kćerka i zaboraviš biti majka onog trena kad se tvoji roditelji pojave na vratima, zapravo svoje dijete figurativno ostavljaš bez majke pa je logično da će tvoja majka tu uskočiti i obaviti sve što treba. Zato joj pokaži da u tvojoj kući već postoji jedna majka i da si to ti, i da biste rado da vam se pridruži baka. Neka tvoja uloga majke bude u tebi postojana i čvrsta bez obzira u čijem si društvu.

Emotivna ucjena

Često kažemo da nešto ne želimo napraviti ili izgovoriti jer ne želimo povrijediti druge.

Ma rekla bih joj, ali neću, samo ću ju povrijediti ako joj to kažem.

Ne znam kako da joj to kažem, a da ju ne povrijedim.

Ovako smo naučeni razmišljati jer su nas naši roditelji odgajali uz emotivnu ucjenu. Svaki put kad ne želiš svojoj majci nešto reći iz straha da ju ne povrijediš znaj da to radiš zato što si naučena biti odgovorna za njezine osjećaje. Ako si odrastala uz rečenice poput:

Nemoj to raditi, mama će biti tužna!

Zbog tebe se ja moram ovako iznervirati svaki put.

Uvijek me moraš naljutiti svojim bezobraznim ponašanjem!

onda je skroz razumljivo da u odrasloj dobi teško izgovaraš rečenice poput:

Ne želim da tako govoriš o mom mužu.

Voljela bih da ubuduće ne dajete slatkiše ako sam rekla da je dosta za danas.

Ne želim da prva uzimaš moje dijete kad počne plakati.

Kao što kod postavljanja granica kod djece vrijedi pravilo da dječja reakcija na postavljenu granicu nije razlog da se granica ne postavi, isto to pravilo vrijedi i za postavljanje granica odraslima. Uz to bih još dodala i to da ti nisi nikad odgovorna za tako kako se drugi osjećaju iako su te roditelji naučili drugačije. Tvoj zadatak je da iskomuniciraš granicu na najbolji i najljubazniji mogući način, a kako će se oni osjećati nakon toga nije tvoja odgovornost.

Strah od odbacivanja

Iako je strah od odbacivanja uvijek prisutan u konfliktnoj situaciji, on je još veći ako svoju djecu ostavljamo na čuvanju kod roditelja. Međutim, ni to nije razlog da granice svejedno ne postaviš. Ako ti je životna situacija takva da baš moraš ostavljati djecu kod njih onda moraš biti spremna i na malo fleksibilnosti. Jedan moj prijatelj je to simpatično nazvao plaćanjem poreza na čuvanje djece. Ako ne ovisiš o “baka servisu” imaš potpunu slobodu u postavljanju svojih granica. Anthony De Mello je rekao da moramo biti spremni ostati potpuno sami ako se želimo prosvijetliti. Postavljanje granica nije prosvjetljenje, ali moramo biti spremni na najgore, a to je da će nam roditelji okrenuti leđa i napustiti nas. Iako se i to događa, najčešće to ne bude tako i najgora stvar bude malo durenja što je uvijek najbolje shvatiti kao rekaciju koju su izabrali naši roditelji, a ne mi.

Nepoštivanje naših granica

Većina nas na ovim prostorima (a i šire) je odgajana na tradicionalni način u kojem su djeca bez pogovora morala poštivati granice odraslih, ali vlastite granice nismo smjeli imati. Također, mnogima od nas je bilo zabranjeno roditeljima izgovoriti Ne! ili Neću! Ego naših roditelja to jednostavno nije mogao podnijeti.

Jesi ti to mami rekla neću?!

Jel se smije svome ocu reći ne?!

Ako smo odrastali uz ove rečenice, sasvim je normalno da smo odrasli u osobe koje ne znaju reći NE i zbog toga ne znamo postaviti granice ljudima oko sebe, uključujući svoje roditelje. Međutim, dobra vijest je da sve što smo postali odgojem, možemo promijeniti. Takva promjena nije brza ni laka, ali je itekako korisna za tebe i tvoje dijete. Preskupa je cijena koju plaćamo kada drugima ne kažemo ne, a osjećamo da prelaze naše granice .

Prioriteti

Naši životi često izgledaju kao da nam je najveći prioritet što će drugi misliti o nama. Ako su nas roditelji učili da je uvijek važno što će selo reći, onda ne bismo trebali od njih očekivati da razumiju naše granice. Prioritet nam uvijek treba biti odnos između naše djece, partnera i nas, a zatim sve ostalo. Kad si to postavimo kao prioritet broj jedan bez obzira u kojoj se situaciji i u čijem se društvu nalazimo, život u obitelji postaje lakši. To ne znači da nam odnos s roditeljima nije važan nego samo znači da nam je odnos s djecom i partnerom važniji. Dokle god donosimo odluke kojima odlučimo štiti naše roditelje i naš odnos s njima mi zapravo ostajemo u ulozi djeteta koje smo bili i ne ulazimo u ulogu odrasle osobe te samim time ne preuzimamo odgovornost za svoj život. Zato nam prioritet uvijek trebaju biti naši osjećaji i život u našoj novoj obitelji. Kad jednom posložimo prioritete lakše ćemo podnositi tantrume na javnim mjestima i sve ostale situacije u kojima se jako bojimo tuđih pogleda i osuda.

U mom tekstu Postavljanje granica – najteži roditeljski zadatak možeš pročitati malo više o postavljanju granica kod djece , a sve je primjenjivo i za bilo koju odraslu osobu. Postavljanjem granica gradimo odnose s drugima i predstavljamo im sebe neovisno o tome jesu li u pitanju djeca ili odrasli.

Da bi postavili granice odraslima trebamo to shvatiti kao preodgajanje odraslih. Zato je lakše kad o odgoju nešto znamo i na taj način možemo anticipirati njihove reakcije ili akcije. Zato imaj razumijevanja za svoje roditelje i daj im vremena da se naviknu na ovu novu tebe s kojom ih želiš upoznati i budi nježna i strpljiva. Zapamti da ne voliš manje svoje roditelje ako im kažeš što želiš ili što više ne želiš. Zapravo, kad jednom s njima počneš komunicirati na iskren način i s poštovanjem, velike su šanse da ćete se tek tada potpuno i iskreno voljeti i da će tek tada njihova ljubav postati bezuvijetna.