O granicama se općenito u društvu ne priča dovoljno ako uzmemo u obzir da je život prepun međuljudskih odnosa, a naše granice su pravila po kojima se ti odnosi odvijaju. Mnogi ih ne znaju postavljati ljudima oko sebe i čini se da društvo funkcionira na način ako mi jasno i glasno ne postaviš granicu onda su tvoje granice iste kao i moje. Kada nas netko povrijedi, to nije zato što su zločesti nego zato što su prešli našu granicu, a granice imamo bez obzira dal’ smo ih jasno iskomunicirali ili ne. Tada krivimo druge. Uvijek su nam krivi oni koji su nas povrijedili, a nikada mi sami. Međutim, naša je odgovornost ta što nismo ništa napravili oko postavljanja vlastitih granica.
Kad bi postavljanje granica bilo lako ili kad bi postojao univerzalni recept koji možemo primijeniti na svu djecu, svi bi pucali od radosti svaki dan i nitko se nikad ne bi požalio kako je roditeljstvo teško. Svi priželjkujemo da kad, primjerice, dijete krene šarati po zidu, mi kažemo ne dušo, nemoj po zidu šarati, a dijete nas pogleda i kaže joj, baš sam blesava. Kako sam samo mogla pomisliti da se po zidu može pisati pa zna se da se samo po papiru piše. Postavljanje granica je teško jer ih moramo znati čvrsto i jasno postavljati dok istovremeno učimo o sebi i doznajemo što je uopće to što ne želimo da se radi. Postavljanje nekih granica traje jako dugo, mjesecima. Teško je održavati jednaku razinu pribranosti i dosljednosti da bi granica bila uspješno postavljena.
Granice su pravila igre
Zamisli da nisi nikada čula za nogomet, ne znaš kako se igra niti kako izgleda nogometni teren. I sad zamisli da te netko stavi na nogometno igralište, gurne ti loptu u ruke i ti moraš igrati. Stojiš, nemaš pojma što se od tebe očekuje. Odjednom dolaze igrači, kreću igrati i ti ih pokušavaš pratit. Pomalo skužiš poantu igre, dodaš drugima, dodaju oni tebi, ali se ljute jer naravno ne igraš dobro, a trener urla na tebe sa klupe. Ti pokušavaš i dalje i trudiš se jako jer želiš da trener i tvoja ekipa budu zadovoljni, ali i dalje ti nisu baš jasna pravila jer ih ima dosta i puno je nekakvih caka koje svi kuže osim tebe. Suigrač ti doda loptu i kaže Pucaj u gol i ti daš gol, svi se vesele. Ti si sretna i sad znaš da je cilj zabiti gol, ajde bar nešto. Pa krene opet igra i dodavanje, opet onaj dio koji baš ne kužiš al ajde trčiš prema golu jer to je cilj, valjda će ti netko dodati loptu. Dobiješ loptu pred golom, ali suigrač s desne strane kaže Daj meni! Daj meni! Tebi ne pada na pamet da mu daš jer želiš da trener i cijela ekipa opet budu sretni i ponosni na tebe. Pucaš na gol i promašiš. Svi su ljuti na tebe, šta mu nisi dodala loptu glupačo jedna lijepo ti je rekao da mu daš i ti si sad totalno ljuta i zbunjena jer si bila sigurna da je cilj zabiti gol…
Mislim da si shvatila. Bez poznavanja pravila igre ne možeš igrati igru. Točno ovako kao što si se ti osjećala u ovoj zamišljenoj situaciji se osjeća dijete koje nema postavljene granice. Izgubljeno je, uplašeno je, pokušava napraviti najbolje što zna i, iako daje sve od sebe i ponekad uspije napraviti točno ono što se od njega očekuje, opet ponekad pogriješi i na kraju je etiketirano kao zloćesto i beskrajno je usamljeno i tužno.
Postavljanje granica je težak zadatak zato što to su one jako potrebne djeci, a većina roditelja ne zna kako to obaviti na miroljubiv način pa dolazi do sukoba koji za nikoga nisu ugodni i većina ljudi zato ima tendenciju izbjeći ih. Nažalost, izbjegavanje sukoba je često više štetno nego suočavanje s izazovom. Ne znamo kako se postavljaju granice zato što, pogađate, ni naši roditelji nisu znali kako se to radi i tako se samo vrtimo u krug i zaključimo da su djeca bezobrazna, ne slušaju ili su se jednostavno rodili takvi divlji i tvrdoglavi. Ovim optužbama roditelji skidaju odgovornost sa sebe. Djeca su uvijek kriva isto kao što su krivi i oni odrasli ljudi s početka ovog teksta koji prijeđu našu granicu. Nismo valjda mi. 100 puta sam mu rekla i on opet ne posluša. E u tome je zapravo glavni problem. Što od djece očekujemo poslušnost i kažemo da ispituju granice kao da je to neki prkos koji oni namjerno izvode.
Jesper Juul kaže da djeca ne ispituju granice nego upoznaju svoje roditelje. To je puno ljepši izraz i nema tu prkosnu konotaciju. Ipak, čini se da je veći problem u tome što roditelji sami ne poznaju sebe. Teško se predstaviti drugima kad ni sam ne znaš tko si. Zato moramo biti svjesni da je uvijek problem u nama. Kad granica nije jasno i čvrsto postavljena nikad ne mogu biti krivi oni drugi (djeca ili odrasli) nego upravo mi.
Uvijek je problem u nama
Ako dijete nije usvojilo granice nismo ih jasno postavili. Ovo zvuči kao otrcana fraza, ali zaista je tako. Granice ne postavljamo jasno zato jer ih nismo odredili, nismo dosljedni ili očekujemo poslušnost.
ODREĐIVANJE GRANICA
Da bismo lakše postavili granice, moramo sami sebi razjasniti koje će naše granice biti. Proces određivanja granica mi je puno olakšala spoznaja da ne moram unaprijed jasno znati koje su moje granice nego to sve mogu odraditi “u hodu”. Granice mi zapravo dijete pokazuje. Ne možemo za vrijeme trudnoće sastaviti popis i reći e kad se rodi neću mu dozvoliti to, to i to. Svakom prelaženju naše granice će prethodti neka akcija djeteta i po emociji koju tada osjetimo zapravo saznajemo tu granicu i dalje odlučujemo kako ju postaviti i održavati. Kao što ne bi svoju djecu trebali uspoređivati s drugom djecom tako ne bi trebali ni svoju obitelj uspoređivati s drugom obitelji. Recimo da tvoje prijateljice ne dozvoljavaju da njhova djeca po noći dolaze k njima u krevet, a tebi ne smeta kad tvoja djeca to rade. Često smo skloni pomisliti da bi i sami trebali raditi ono što većina radi. Ako u ovom slučaju odredimo granicu da naša djeca ne smiju dolaziti više u naš krevet nećemo se baš dobro provesti jer ćemo takvu granicu teško postaviti. Zašto? Zato što to nije naša granica. Zato je jako važno poznavati sebe prije nego odredimo granice onima s kojima živimo. Iako su granice vrlo slične u svakoj obitelji, opet svaka obitelj ima granice svojstvene baš njima. Svaki roditelj za sebe i svoju obitelj određuje:
Smije li dijete jesti u krevetu ili ne?
Koliko vremena dijete smije provesti pred ekranom?
Mora li dijete u određeno vrijeme na spavanje?
Ovaj popis je beskonačan i mijenja se kako se mijenjaju i faze razvoja djeteta. Osim već spomenutog osjećaja koji nam govori je li netko upravo prešao našu granicu, pomoći će nam i svjesniji pristup životu. Svjesnim življenjem imamo više uvida u sebe, a time i jasniji uvid u vlastite granice.
DOSLJEDNOST
Da bi granicu postavili i održali potrebna je dosljednost, a nju gubimo zbog okolnosti u kojima se život odvija. Nismo dosljedni jer smo umorni. Nekad smo gladni. Nekad nam je sve super i dijete je spremno na suradnju, a nekad se čini kao da se baš namjerno inati. Nekad nam se jednostavno ne da opet ponoviti jedno te isto. Svako odstupanje od dosljednosti samo otežava postavljanje iste granice sljedeći put kad ti se zapravo bude dalo. Zato jednostavno nemoj izgubiti iz fokusa krajnji cilj svoje upornosti.
POSLUŠNOST
Poslušnost je djetetova reakcija na našu zapovijed. Ako napravi kako smo rekli, poslušno je, a ako ne napravi onda je neposlušno. Na poslušnost roditelji gledaju kao na uvijet. Ja kažem – dijete napravi i onda je sve super i živimo u miru i veselju. Međutim, situacija je obrnuta. Poslušnost kod djece trebamo gledati kao posljedicu čvrstog i povezanog odnosa. Kad nešto od djeteta tražimo, a ono kaže neću, mi se fokusiramo na to neću i bavimo se suzbijanjem takvog ponašanja. Promjenom fokusa s našeg cilja (to je uvijek postavljanje granice) i bavljenjem reakcije našeg djeteta smo odustali od postavljanja granice, odustali smo od dosljednosti. Taj neću je uvijek sekundarni problem. Lakše će nam biti ako ostanemo pri onome što mi želimo i nastavimo se baviti s našim granicama, a ovaj neću shvatimo kao normalnu fazu u razvoju i pokažemo razumijevanje za nju.
Primjerice, jedna od granica koja je sigurno prisutna u većini obitelji, pa tako i kod nas, je obavezno pranje ruku kad se uđe u kuću. S druge strane, razumijem i da se djetetu ne da prati ruke baš svaki put pogotovo kad se izlazi više puta dnevno. Sjetim se sebe kad sam bila dijete, isto nisam voljela raditi te neke sitne stvari bez obzira što traju minutu. Međutim, ono što sad znam i primjećujem je da dijete češće kaže neću kad nam fali povezanosti.
Tada bih mogla početi urlati: “Ma šta nećeš? Koliko puta ti moram objasniti da se ruke moraju prati čim se uđe u kuću! Kad ćeš više to naučiti!? Ništa ne slušaš!” Ovakva reakcija bi završila još većim udaljavanjem, a pranje ruku bi se obavilo uz prijetnju i nekakvu ucjenu i vjerojatno bi sve skupa završilo u suzama, a mene bi kasnije izjela krivnja. Ono što je najteže (za mene) u cijeloj situaciji je to što je moja prva reakcija vrlo slična toj. Veliki trud i napor ulažem u to da odreagiram na način koji neće prekinuti našu povezanost.
Zato nakon njegovog neću jednostavno zastanem, udahnem i krenem na povezivanje s djetetom. Ovo je za mene najvažniji trenutak u roditeljstvu. Ovo je tenutak u kojem se događa iscjeljenje. Trenutak u kojem osvjestim programirani obrazac koji ostavlja štetne posljedice i odlučim reagirati drugačije i kažem: “Ma joj znam da ti se to neda. Meni se isto nekad ne da oprati ruke, ali kad se sjetim šta smo sve vani i u dućanu dirali onda odmah poželim tu prljavštinu oprati s ruku. I nekad nemam strpljenja čekati da dođe topla voda pa onda još i brisanje ruku…” Naravno, ne ponavljam kao pokvarena ploča uvijek sve isto. I najvažnije, ne pravim se da ovo sve mislim nego uvijek potražim pravu istinu u sebi koju stvarno mislim i osjećam. To je također i autentičnost koju se kao roditelj trudim izražavati. Više o prekidanju programiranih obrazaca ponašanja možeš pročitati u mom tekstu Prekidanje generacijskih ciklusa – roditeljstvo na teži način.
Biraj bitke
Kod određivanja granica najlakše se voditi pravilom što manje to bolje. Manja količina granica ne znači da će u tvojoj kući biti kaos ili da će se one lakše prekršiti nego baš suprotno. Manju količinu granica ćeš lakše postaviti i bit će svima jasnije. Bolje je imati 5 jasno određenih i čvrsto postavljenih granica nego 50 granica među kojima se i ti i dijete pogubite, i dok postavljaš 35. granicu svi su već zaboravili koja je bila 12. Baš i nije ugodno odrastati u domu koji nalikuje na zabranjenu zonu. Ako nisi 100% sigurna u granicu koju postavljaš, bolje je od nje odustati nego inzistirati na nečemu što ne odražava istinski tvoj stav i tvoju autentičnost.
Granice koje postavljaš zato jer ti se neda baviti posljedicama i koje ometaju djetetov razvoj ili prirođene instinkte će uvijek završiti sukobom. Ako, primjerice, djetetu branimo da se penje na tobogan zato jer mislimo da je još premalo i moglo bi pasti, da hoda boso ili da prolijeva vodu iz čaše ubijamo njegov prirodni istraživački duh koji će se uvijek braniti i boriti za preživljavanje. Zapravo, borit će se do jednog trenutka kad slomimo taj duh i dijete jednostavno odustane. Uvijek možemo naći kompromis. Ne kažem da trebaš dozvoliti djetetu da od stana napravi javno kupalište, ali umjesto da mu zabraniš prolijevanje vode, postavi granicu koja je ok i tebi i djetetu. Neka vodu prolijeva u dvorištu, na balkonu, samo u određenom dijelu stana ili u kadi. To isto vrijedi i za igranje u blatu, pijesku i sve ostale aktivnosti koje stvaraju nove sinapse u mozgu i pozitivno utječu na djetetov razvoj. Mislim da uflekana odjeća ili blatnjave ruke nisu vrijedni sukoba u kojem je zapravo dijete u pravu. Više o ovoj temi možeš pročitati u mom tekstu Razmisli prije nego kažeš NE.
Djeca stvarno trebaju te granice
Iako postavljanje granica često izgleda kao mučenje djeteta, znaj da je situacija zapravo obrnuta. Kod djece čiji roditelji ne postavljaju granice možeš primijetiti blago nezadovoljstvo i odsustvo dječje radosti. Kod postavljanja granica imaj na umu da je to zaista jedna od najtežih stvari u odgoju i uvijek se sjeti da dječja reakcija na postavljenu granicu nije razlog da granicu ne postaviš. Možda kao odrasle osobe ne volimo imati ograničenja, ali za djecu je svijet prevelik i prezastrašujuć da bi se u njemu kretali i razvijali bez smjernica i pravila.
Ako teško postavljamo granice drugim ljudima bit će nam teško postaviti granice i našoj djeci. Zato je jedna od ljepših stvari roditeljstva ta što učimo zajedno jedni od drugih. Ako pogledamo stvari na taj način, shvatit ćemo da nam djeca zapravo pomažu da sami sebe bolje upoznamo i da konačno naučimo koje su to granice koje ne želimo da se prelaze. I za nagradu, kad se istreniramo s djecom, najlakša stvar na svijetu će biti postaviti granice i drugim ljudima.
Moglo bi se reći da je roditeljstvo slično treningu. Kreneš raditi s igračem, objašnjavaš mu pravila. Malo učite teoriju, malo ste na terenu. Nije ti uvijek lako, ali igrač je sve bolji i bolji. Ti mu trebaš biti oslonac, podrška i motivacija u lošim trenucima. Na kraju tvoje dijete postane vrhunski igrač koji će se i s drugog kraja svijeta uvijek sjetiti svog prvog trenera koji ga je naučio najvažnije lekcije o životu.
