Vjerujem da se kod mnogih roditelja, na početku staža, pojavi misao da će savršeno odgojiti dijete. Možda je to zato što su male bebe toliko neodoljive , a ti opijena hormonima pa cijeli dan samo piljiš u tu svoju savršenu buhtlu i u sebi pomisliš e ovo ću napraviti kako treba, bit ću ti najbolja mama na svijetu. I dok ti tako zaljubljeno gledaš svoju bebu, kroz glavu ti prođe misao kako te ovo savršeno malo biće sigurno nikada neće moći naživcirati jer, pobogu, tko bi se ikad mogao naljutiti ili ne daj bože podignuti glas na ovaj mali bombončić. Žao mi jer, ali moram ti reći da će ti hormoni ispariti kao što i svaka droga jednom prestane djelovati, a na to preslatko lice ćeš se već naviknuti s vremenom. Uostalom, to im je samo jedan od nagona za preživljavanje kao i kod mnogih drugih sisavaca.
Nesavršena realnost
Da ti odmah otkrijem tajnu, savršenstvo ne postoji! Ali stvarno: savršenstvo ne postoji! To je nekakav imaginarni pojam kojem težimo i često ga koristimo kao izgovor. To je zamka u koju upadnemo i podsvjesno ju programiramo kao neki naš cilj jer nismo bili u stanju odrediti konkretnije i jasnije ciljeve. Želim savršen stan, savršenog partnera, savršenu obitelj…što to uopće znači? Čak i da savršenstvo postoji, za svaku osobu bi to bilo nešto drugo, a i sama definicija savršenstva bi se kod osobe mijenjala tijekom života. Upravo zbog toga, koliko god se trudili “ispravno” odgojiti svoju djecu, negdje ćemo zeznuti, jer je nemoguće biti savršen roditelj. Ovo, naravno, ne treba shvatiti kao ma ne moraš se ni truditi, i tak i tak ćeš sve krivo napraviti, nego treba shvatiti kao u redu je, samo si čovjek, normalno je da ponekad pogriješiš. Uz roditeljstvo dolazi puno predivnih situacija i osjećaja, ali nažalost, u paketu dođu i neka manje ugodna stanja. Jedno od njih je majčina krivnja koja je, u umjerenim količinama još i ok, ali ako smo svjesne da smo napravile prekršaj, ta krivnja je u stanju pokazati nam svu raskoš svog horora.
Zamislimo da postoji idilična situacija u kojoj dijete odrasta. Savršeni majka i otac, savršeni bake i djedovi, prijatelji, odnosi i sve ono što nas okružuje. Odgojili bismo dijete u savršenim okolnostima i jedine lekcije koje bi dijete naučilo bile bi o tome kako funkcionira savršeni svijet. I onda bismo to naše jadno dijete poslali u pravi svijet koji je sve samo nije savršen. Tom djetetu vjerojatno ne bi puno koristile lekcije koje je naučilo kod kuće. Čak suprotno, za mnoge situacije i izazove koji bi ga u životu snašli ne bi mogao primjeniti lekcije koje je naučio odrastanjem u savršenim okolnostima.
Isprika nas zbližava
Tijekom odogoja i suživota s našom djecom, doživit ćemo sve moguće situacije: od toga da podignemo glas do toga da nas neko ponašanje naljuti ili rastuži. I to je sve u redu. Pred djecom trebamo pokazati cijeli spektar naše osobnosti. Zapravo, čini se jako teško živjeti s nekim, a ne pokazati tko smo doista i da imamo svoje slabosti, loše dane ili neke loše navike. Kao što kaže Jesper Juul, važno je da roditelj bude autentičan. To i nije tako teško za postići, sve što trebamo je maknuti sva glumatanja i izigravati superheroje ako se ne osjećamo tako u određenom trenutku. Zapravo, nema ništa iskrenije od toga da se djetetu ispričamo ako smatramo da nismo reagirali na ispravan način. Ne zaboravimo da mi kao roditelji također učimo i rastemo te da sve ovo prolazimo po prvi put u životu, a generalnu probu nismo imali.
Ovim svime ti ne želim reći da je u redu biti loš roditelj jer eto ispričati ćeš se kasnije i sve je super. Ne. Želim ti samo reći da ne dozvoliš majčinoj krivnji da te preplavi u situacijama koje se donekle mogu ispraviti. Pogriješila si? Super. Priznala si. To je već veliki korak. Ispričaj se djetetu. Pokaži mu da ti je iskreno žao i da nisi imala pravo na takvu grubu reakciju te da ono to nije zaslužilo. Time ćeš ga naučiti što da radi u budućnosti kad se i njemu dogodi da pogriješi ili povrijedi nekoga. To je zapravo jedino što možemo napraviti u trenucima kad nam se ne svidi kako smo se ponijeli i to je, naravno, primjenjivo u svim odnosima, a ne samo s djecom. Isprika ne može izbrisati situaciju koja se već dogodila, ali može baciti mali tračak pozitive na nešto što nam ostavlja gorak okus u ustima. Uz to, nakon svakog takvog “incidenta” dobijamo pregršt informacija koje su nam od velike koristi. Učimo puno o sebi, svojim okidačima, samoregulaciji, vlastitim granicama. Možemo takve situacije gledati kao alarme koji nam govore koji su uzroci takvih posljedica i odmah početi sa uklanjanjem tih uzroka, Djeci nikad nije cilj da nas naljute ili isprovociraju neku našu lošu reakciju. Ako im ne pokažemo da smo mi sami odgovorni za svoje reakcije i da nam je žao, oni će prihvatiti krivnju i naučit će da su oni odgovorni za tuđe osjećaje. To je jako velik teret za dječja leđa. Nemojmo biti preponosni za ispriku i prebaciti krivnju na njih.
Njima smo najbolje
Recept za sretno djetinjstvo je vrlo jednostavan, a on glasi: od svega po malo! Kao što kaže uputa za mnoge segmente našeg života: u svemu treba biti umjeren. Najsretnija je ona obitelj u kojoj ima svega po malo. Dobro, nekih stvari treba biti u izobilju kao štu su, primjerice, ljubav, prihvaćanje, poštovanje ili razumijevanje. Nitko nije ispao oštećena roba zato što je primao previše ljubavi, ali, ako se pred djecom posvađaš s partnerom ili planeš na nekog od ukućana zato jer si došli uzrujana i umorna s posla, znaj da je i to SAVRŠENA prilika da svoje dijete nešto naučiš. Naučiti djecu da se ispričaju kada osjete da je to potrebno je velika i korisna lekcija. Budući da vrijeme ne možemo vratiti unazad, jedino iskrenom isprikom i željom da se to u budućnosti ne ponovi možemo izvući najbolje iz tih situacija. Znaj da koliko god nesavršena mama bila, svom djetetu si najbolja i nezamjenjiva.
