Situacija koju sam opisala u ovom tekstu je u cijelosti prenesena onako kako sam ju ja doživjela. Ovaj tekst je originalno nastao kao jedan od newslettera za moju zajednicu i kod mnogih je izazvao snažne reakcije, taj mail je proslijeđivan partnerima, prijateljicama pa čak i roditeljima. Mislim da je zaslužio mjesto na mom blogu jer je iskren, iscjeljujuć i inspirativan. Slobodno mi piši svoje utiske ispod u komentarima.

Da ne duljim dalje s uvodom, odmah krećem na priču… Uživaj u čitanju!

Moj sin je došao iz vrtića i pitao može li pogledati jedan crtić. Zajedno smo stvorili naviku da on pogleda po jedan crtić kad dođe iz vrtića iako se dogodi da ponekad preskočimo. Poprilično je dobro usvojio tu naviku i nakon dugo vremena (gotovo dvije godine) skoro svaki put poštuje dogovor oko količine crtića.

Taj dan nije bilo tako. Jako, ali baš jako je htio još jedan crtić. Budući da crtići nisu dječja potreba, muž i ja nismo popustili, ali smo bili uz njega i razumjeli da je to sad tako. Međutim, on je jako inzistirao, bio je nevjerojatno uporan i naporan i u jednom trenutku se toliko naljutio da je tanjur pun variva od graha svom snagom zafitiljio sa stola. Graha je bilo po cijeloj kuhinji.

Prije nego kreneš dalje s čitanjem, malo zastani i probaj vizualizirati tu situaciju u svojoj kuhinji.

Koja ti je prva rekcija?

Koja je prva reakcija tvog muža?

Kojih misli i osjećaja u tom trenutku ima u tebi?

Kojih misli i osjećaja u tom trenutku nema u tebi?

Da nastavim…Ja sam iste sekunde osjetila ogroman stres u sebi. Moje tijelo je doživjelo neki blaži oblik šok traume. Srce mi je užasno jako kucalo, glas mi je bio prigušen i osjetila sam da bi podrhtavao kad bih bilo što izgovorila, a čak mi je i cijelo tijelo podrhtavalo, a posebno ruke.

Nekad davno ove senzacije u svom tijelu uopće ne bih ni primijetila nego bi ih preskočila i odmah krenula s pametovanjem i tobožbože discipliniranjem.

Sada sam znala da sam puno potrebnija sebi i da moram umiriti muža jer je iz njega počelo izlaziti nešto tipa …e pa sad neko vrijeme neće biti crtića.

Iako je moje tijelo proživljavalo jedan miks neugodnih emocija, znala sam da je s mojim djetetom sve u redu. Ovo što je napravio nije ništa strašno. Čak se radilo i o plastičnom tanjuru, a grah se lako pokupi i sve se obriše. Rekla sam mu samo neka se makne od stola i neka mi na jastuku pokaže koliko je ljut.

Svog muža sam morala držati pod kontrolom jer sam znala da on ima poriv kazniti dijete, a to nisam htjela dozvoliti. I bila sam svom mužu podrška. Znala sam koji impulsi mu dolaze i znala sam da mu je teško kontrolirati ih i ne odreagirati prema tim istim impulsima. I dolučila sam mu biti podrška, a ne ga napadati (kao nekada) jer smo mi zajedno u ovome, a nismo jedno protiv drugog.

Moj sin je, i dalje u jakoj emociji ljutnje, počeo bacati sve jastuke i deke s kauča, sklupčao se na tu mekanu hrpu na podu i snažno jecao i plakao.

Moj muž je brzo otišao jer se morao vratiti u svoj ured.

Moje cijelo tijelo je i dalje treperilo i vibriralo od stresa i čak pomalo i od straha jer uopće nisam bila sigurna što točno da napravim. U glavi sam si cijelo vrijeme ponavljala:

Nemoj ga odbaciti.

Nemoj ga odbaciti.

Nemoj prekinuti odnos.

Nemoj ga odbaciti.

Ovo je samo jedno ponašanje.

On je puno više od ovog jednog ponašanja.

Nemoj ga odbaciti.

Nemoj ga odbaciti.

U jednom trenutku sam rekla da ćemo to zajedno počisitit, međutim, ipak sam sve počistila sama jer sam osjetila da to želim iz kazne, a time bih ga odbacila.

Dok sam ja pospremala kuhinju, on je ležao na podu i osjetilo se da se bura njegovih osjećaja smiruje. Nisam još uvijek imala poriv za ikakvim discipliniranjem. Vjerovala sam da je moj sin samo imao emocionalno preplavljujući trenutak i znala sam da on zna da to nije ok ponašanje. Zato nisam ni rekla onu glupu rečenicu:

Vidim da si ljut, ali ne možeš bacati tanjur s hranom na pod.

Rečenice slične ovima sam već izgovorila puno puta u životu i iskreno, osjećam baš gađenje prema njoj sad jer u ovoj rečenici ne osjetim nikakvu viđenost i razumijevanje. U ovoj rečenici osjetim samo naglašvanje njegovog nepoželjnog ponašanja i moj strah od toga hoće li ova rečenica upaliti pa da on više nikada ne ponovi ovo ponašanje. I upravo zato je nevjerojatno važno da rečenice koje izgovaramo svojo jdjeci budu naše i autentične, a ne neke koje smo pokupili s društvenih mreža ili smo čuli da ih netko drugi izgovara svojoj djeci.

Kad razumijevanje i prihvaćanje osjetiš u sebi, uopće ne moraš ništa govoriti. Emocija se uvijek osjeća.

Moj sin zna da ne smije baciti tanjur s hranom na pod. Ali je isto tako osjetio da je u njemu svega previše i da mu jako treba viđenje. Ovim ponašanjem nam je jako, ali baš jako htio pokazati kako se osjeća. Nije mu bio cilj stvoriti nered ili uzrujavati mamu i tatu.

I mislim da je izabrao dobro ponašanje za pokazati tako intenzivan osjećaj jer bome smo ga vidjeli.

Bila sam nevjerojatno ponosna na sebe i svoje suzdržavanje od discipliniranja i pametovanja kad sam pospremajući kuhinju čula:

Mama, oprosti što sam to napravio i oprosti što si sve sama počistila. Ja se ovog puta nisam mogao suzdržati.

Istog trenutka sam se slomila na tisuću komadića, te riječi na koje nije bio prisiljen i koje su mu došle spontano isto kao što mu je i spontano došlo to da baci tanjur na pod, su znak da se nije osjetio odbačenim, a to sam tako silno htjela, znači uspjela sam. Nisam kao moji roditelji. I to je znak da on zna da to ne bi trebao ubuduće raditi. Disciplina ponekad nije potrebna. Ponekad zaista vrijedi ona manje je više.

Kleknula sam ispred njega i rekla sam: Naravno da ti opraštam. U redu je. Drugi put ćeš se uspjeti suzdržati. Hvala ti što si mi to sve rekao. Ne želim da to opet napraviš i ništa, ali ništa ne možeš napraviti, a da te ja prestanem voljeti.

Samo je kratko i jasno odgovorio Znam i nikad, ali nikad prije me nije zgrlio toliko čvrsto kao tada. Taj najčvršći zagrljaj u našem životu kao da je htio reći Hvala ti što si bila tu cijelo vrijeme i hvala ti što me vidiš. Ili je to barem ono što sam ja čula iz tog zagrljaja! 🙂

I tada sam počela jako plakati.

Plakala sam zbog sebe, zbog toga što sam osjetila u sebi poriv za bilo kojom akcijom s kojom bih umanjila onaj stres u mom tijelu kad sam ugledala zrna graha po cijeloj kuhinji.

Plakala sam od zahvalnosti prema samoj sebi što sam uspjela napraviti drugačije unatoč ogromnoj neugodi u mom tijelu.

Plakala sam zbog nagrade koju mi je donijela svjesna odluka da ću napraviti drugačije od onog što sam ja doživjela, a ta nagrada je bila naš odnos koji se ne može i ne treba prekinuti.

Nisam mogla ni zamisliti(i još uvijek ne mogu) kako se moj sin tada morao dobro osjećati i kojim dobrim osjećajem se moralo ispuniti njegovo tijelo kad je shvatio da NIJE ODBAČEN. A ne odbaciti ga mi je bilo teško.

To mi nije prirodno ponašanje.

Svaki roditelj koji čini svjesne izbore u odnosu s djecom i koji prekida generacijske cikluse u svojoj obitelji može razumjeti i osjetiti ovaj moj plač. Jer prekidanje generacijskih ciklusa zaista je teži oblik roditeljstva.

I pomislila sam:

Ma jebem ti i taj tanjur i grah koji je po cijeloj kuhinji, to nije vrijedno odvajanja. Da sam stavila fokus na taj grah, propustila bih ove riječi od svog sina i ovaj trenutak koji je sigurno jedan od najvažnijih trenutaka u našem odnosu. Da sam stavila fokus na grah, propustila bih VIDJETI SVOJE DIJETE. Vidjela bih samo grah.

Zar nije to tužno?

Ovo su trenuci u kojima nastaju najčvršće veze u našem odnosu s djecom. Kad su “loši”, a ne kad je sve ok i svi u namireni.

Ostatak dana se moj sin predivno ponašao. Baš se jako moglo primijetiti kako je otpustio određeni naboj iz tijela, ali je kasnije, pred spavanje opet imao jedan mali šiz i počeo je bacati jastuke na pod, znači odmah je prešao na prihvatljiivi način iskazivanja ljutnje. Rekao mi je: E ovo ćeš sve sama pokupiti i ujutro ćeš na ovome vježbati.

Rekla sam: Neću danas još jedan nered čistiti. Idem se otuširati. I na odlasku u kupaonu sam mužu rekla: Ništa mu ne govori, sve zna.

Kad sam došla iz kupaone, ne samo da je bilo sve na svom mjestu nego je još bilo i usisano i to sve na inicijativu našeg sina.

Ono zbog čega ti sve ovo pišem je zapravo moj muž. Sutradan sam započela razgovor o ovoj situaciji i kad sam mužu ispričala sve dijelove koje je zbog svoje odutnosti propustio + djetetovo samoinicijativno pospremanje navečer, moj muž je bio zadivljen kako razumijevanje i prihvaćanje zaista funkcionira. Rekao je: Da ti mene nisi smirila u onom trenutku, ja bih sve “krivo” napravio. Mogao sam već samog sebe čuti kako govorim: “E nema više crtića pa ćemo vidjeti kome ćeš ti bacati grah po kuhinji. Ima da sad odmah to sve pokupiš i očistiš. Ne zanima me ništa, ustaj i čisti!”

I još je dodao: Ma tko zna što se njemu sve dogodilo u zadnje vrijeme. Skoro 2 mjeseca nije napravio nikakvo “sranje”. Stvarno je dobar i surađuje većinu vremena. Tko zna koliko puta se možda taj dan u vrtiću suzdržao i nije udario nekoga, a htio je ili nije uzeo nekome iz ruke nešto s čime se jako htio igrati.

I pobjednica svih rečenica: Baš mi je drago što s nama doma osjeća dovoljno slobode i sigurnosti za ovakav ispad.

Svako dijete mora ponekad imati ovakva ponašanja. Svako dijete mora ponekad izbaciti sva sranja koja su mu se nakupila jer se i njima, baš kao i nama, skupi svega. Dijete koje ne može svoje osjećaje pokazati i mora se suzdržati od svakog lošeg ponašanja, postaje “puno sranja”, a takvi ljudi postaju tempirane bombe jednom kad odrastu i ne budu morali suzdržati više svoje osjećaje.

Kao roditelji trebamo naučiti kako se nositi s ovakvim situacijama, a ne pokušavati zaustaviti svako loše ponašanje jer je to zaustavljanje emocije.

I svakom, ali svakom roditelju se ovakve situacije događaju

U prijavi za moju radionicu Ženo, naljuti se!, stoji pitanje Što je najgore što si napravila u ljutnji? Tada dobijem odgovore poput:

• udarila dijete
• vikala
• razbila mobitel
• bacila igračke u zid
• šutnula psa
• razbila tanjur

Možda bi se ovdje mogao naći jednog dana odgovor “bacila tanjur graha na pod”. Jer mi odrasli to izgleda smijemo. A razlike nema. Sve su ovo rekacije ljutnje. I sve su u redu. Možemo doći do boljih reakcija, ali nismo loši niti krivi ako reagiramo na ovakve načine. I najvažnije od svega je da to nismo mi. Šteta je možda materijalna, ponekad može ostati i koja fleka na zidu, ali to je nevažno. Važna je osoba koja stoji iza takve reakcije. I ti si važna kad baciš igračke u zid, i moj sin je važan kad baci tanjur graha na pod.

To je samo emocija i to je samo jedno od milijardu ponašanja koja biramo svaki dan. I moj sin je, kao i ti, htio samo da ga jako vidimo. To je sve.

Zbog toga nismo loši. I ta emocija nije loša. To su situacije u kojima nam baš jako treba netko, ali nažalost, prevelik broj djece upravo tada ostanu sami. Jako sami. Neviđeni, neshvaćeni i nevoljeni.

Moj muž i ja smo odustali od ideje koja nam je prošla kroz glavu, a to je da mu dajemo crtiće još rjeđe. Ali smo se tada ipak prisjetili svih onih situacija u kojima je ispoštovao dogovor i sam ugasio crtiće nakon što je pogledao onoliko koliko smo se dogovorili.

Ovo je bilo samo jednom. Ovo je samo jedno ponašanje. Tvoje dijete je puno više od toga i puno više puta se uspije suzdržati i ponaša se lijepo, samo što to ne primijetimo.

Nadam se da ti je ova naša priča bila inspiracija i poticaj da ne odbaciš svoje dijete zbog jednog ružnog ponašanja.