Prokletstvo nepodržavajućeg okruženja

Ako ti se u trenutku kad se osjećaš kao najgora mama na svijetu jave misli poput:

Ima li ovakav odgoj uopće smisla?

Jesam li stvarno preblaga kako drugi kažu?

Što ako ga stvarno razmazim s tim nošenjem?

znači da se nalaziš u nepodržavajućoj okolini. Takvu okolinu možeš prepoznati po tome što te voli gaziti kad si već na dnu ili što voli kritizirati svaki tvoj postupak koji je doveo do ovog trenutka jer da si radila ispravno (odnosno kako je okolina rekla da trebaš), ne bi se sad ovako osjećala i dijete bi ti bilo poslušno.

Nepodržavajuća okolina pokaže svoje naznake i prije nego si na dnu, a to obično zvuči ovako nekako:

Ma nisam ni ja za neke velike batine, al da treba nekad po guzi, treba!

Moraš viknuti kad ne napravi nešto što si rekla. Kako će inače znati da ozbiljno misliš?

Da si moj ne bi se ovako derao po ulici. Odmah bi znao što se dobije za takvo ponašanje.

Sigurna sam da nema majke koja se odlučila na nježan odgoj koji uvažava djecu kao ljudska bića i čuva njihov integritet, dostojanstvo i autentičnost, a da nije čula neki od ovih savjeta ili kritika. Postoje trenuci kad se osjećamo kao jako loše mame i kad nam jedan ovakav komentar može pomutiti pamet i natjerati nas da se pitamo:

Jesam li ih stvarno trebala po guzici dok je bilo vrijeme?

Možda mi ne bi bilo ponekad ovako teško s njima da sam slušala mamu?!

Što ako sam trebala malo strože pokazati tko je glavni, a ne ovako sve razgovorom?

Ako si se ovo zapitala ikada, odgovori su NE. Ovo što si iskusila i što te ponukalo da posumnjaš u sebe i svoje odluke se zove nepodržavajuće okruženje i to će se događati ama baš uvijek kad odlučiš napraviti promjenu i raditi nešto drugačije od većine. Ljudi koji se usude biti drugačiji uvijek će biti izolirani i obilježeni kao čudaci, negativci ili nešto treće. Taj obrazac se ponavlja u povijesti i ponavljat će se sve dok bude čovjeka i njegovog ega.

Odgoj djece kreće od naših uvjerenja. Kasnije se sve može nadograditi ili izmijeniti informacijama, edukacijama, znanjem i iskustvom, ali polazišna točka su uvijek naša uvjerenja koja se u nama nastanjuju već od najranijeg perioda. Mi tako izrastamo u odrasle osobe imajući ista uvjerenja kao i naše okruženje. O uvjerenjima se uglavnom ne razgovara niti ih itko ikada spominje. Većina ljudi čak smatra da uvijek dijelimo njihova uvjerenja. Sva naša mišljenja i stavovi su oblikovani kroz naša uvjerenja za koja u pravilu mi niti ne znamo odakle nam, a ni koja su to točno uvjerenja premda postupamo prema njima.

Nismo nikada svjesni (dok ne odlučimo postati svjesni) da smo od oca pokupili uvjerenje da se ljudima ne može vjerovati, a to uvjerenje nam se usadilo zato što je tata godinama govorio:

Joj Martina, ti svakog nazivaš prijateljem. Pa nisu ti svi iz razreda prijatelji.

Majka nam je pak s druge strane usadila uvjerenje da je sve tako kako je, malo toga se može promijeniti:

Ma šuti, moglo je bit i gore. Neš ti što te šef nekad neprimjereno pomiluje po nozi. Ljubica se nikad nije ni udala jer je imala jezičinu. Pametan zna kad treba prešutit.

Ovo je mama, naravno, govorila svojoj prijateljici dok si ti imala 7 godina i mislile su da se ti igraš u drugoj sobi, a ti nisi isto bila svjesna da pasivno upijaš i stvaraš uvjerenje koje izgleda otprilike ovako: Svima je na poslu teško i dok dobijaš redovnu plaću šuti i radi. Nigdje ti neće biti bolje. Na poslu ne cvatu ruže.

To na kraju vodi do toga da kad te netko pita: I? Kako ti je na poslu?, ti odgovaraš: Ma super. Sve 5. Plaća odlična!

Misliš kako svi dijele uvjerenja, a i situaciju na poslu. Što imam pričati o tome da me šef pomiluje po nozi kad se to sigurno svima događa. Ako se događa svima onda mora biti normlano i društveno prihvatljivo.

I u pravu si. Izgleda da to je društveno prihvatljivo kad o tome svi šute. Međutim šute jer se boje da će ostati sami ako progovore. Ako ja kažem nešto protiv načina života na koji živi većina ljudi oko mene ti ljudi će reći da izmišljam i pretjerujem. Ako uperim prstom u ono što u njihovom životu ne valja ljudi će pomisliti:

Ma pogledaj drznicu jednu. ja sam uspjela zatomiti to nezadovloljstvo u sebi, a ona sad skupila hrabrosti da mi kaže da to nije dobro i da ja to trebam mijenjati. Kako se samo usuđuje? Odakle joj hrabrosti za ono za što ja nemam hrabrosti?

To danas u modernom i umreženom svijetu zovemo hejteri. Definirala bih ih kao one koji te mrze na van, a zapravo ti se dive. Najveći rast ćeš doživjeti kad odlučiš živjeti i dalje po svom i prihvatiti njihovo hejtanje. Kad odlučiš izabrati svoju istinu unatoč tome što postoji mogućnost da ostaneš potpuno sama je znak da si proživjela veliku promjenu nakon koje nema nazad. Bolje je biti sam kad si stvarno sam nego kad si okružen ljudima.

U roditeljstvu ovo sve dobija drugu dimenziju. Zašto? Zato što smo u roditeljstvu spremni da nas napuste oni najbliži. Stvarati vlastita uvjerenja u roditeljstvu, a ne odgajati prema uvjerenjima koja su imali tvoji roditelji čini roditeljstvo duplo težim. Ako zamislimo prosječnu obitelj s dvoje djece koja su odrasla, obrazovala se, zaposlila i stvorila vlastite obitelji te svojim roditeljima darovala unuke, ti roditelji se osjećaju poprililno zadovoljno i uspješno po pitanju obiteljskog života. Kad naši roditelji dobiju unuke, oni im dođu kao potvrda da su do sada sve odradili kako treba, kao nekakav trofej s kojim se okrunjuje zadnja etapa uspješnog obiteljskog života.

Mislim da je najteži oblik nepodržavajućeg okruženja kad se radi o našim roditeljima. Stvar postaje još gora ako ovisiš o njihovim uslugama čuvanja djece. Bez obzira što smo mi sada odrasle žene i nečije majke, naši roditelji će nas i dalje gledati kao malu i nesposobnu djecu koja bi umrla bez njihove pomoći. Problem se još javlja i zbog toga što je većina obitelji disfunkcionalna. Neki više, neki manje, ali svi nosimo neki oblik disfunkcionalnosti koji za sobom vuče određenu ulogu koju smo u svojoj obitelji imali. U funkcionalnim obiteljima, koje su iznimno rijetke, svatko je samoodrživa osoba s vlastitim željama, mislima i izraženim osjećajima. Kako navodi J. Bradshaw u svojoj knjizi Obitelj, posve nov način da pronađete sami sebe, u funkcionalnim obiteljima također postoje uloge, ali su one fleksibilne. Malo sam ja tužan i jadan, a malo si ti. U pravilu svi od svakoga uče i svi se poštuju. U disfunkcionalnim obiteljima se članovi prepuštaju određenim ulogama koje su krute i nepromjenjive. To su, primjerice, blag i strog roditelj, dobro i zločesto dijete. Ako je netko u svojoj matičnoj disfunkcionalnoj obitelji bio dobro dijete koje rijetko uzrujava mamu i tatu, ne pokazuje burne reakcije, slaže se sa svim prijedlozima koje mama i tata nude, ne zagorčava ostalima život sa vlastitim mislima i željama, mi za našu obitelj ostajemo u toj ulozi cijeli život. Kad postanemo majke ta uloga u nama prestaje ili se malo poljulja u prisutstvu roditelja jer se od nas zahtijeva da obavljamo dvije suprotne uloge u isto vrijeme.. Sad smo one koje moraju biti vođe i moramo znati što radimo te itekako pokazati svoje želje i mišljenja. I to funkcionira dok ne dođu bake naše djece, tada se vraćamo u one stare uloge jer jedino u njima znamo svoje mjesto uz roditelje i jedino u obliku tih uloga znamo kako se ponašati s njima. A u toj ulozi nas i naši roditelji jedino poznaju. To se još naziva i suovisnost (eng. co-dependenc.y). Dok smo obavijeni tim lažnim ja s kojim smo jedino znali preživjeti, roditelji nas neće shvaćati ozbiljno jer je to naše ja koje je suovisno o njima. Da bismo mi bili netko drugi, moraju i oni postati netko drugi, a ljudi najčešće nisu spremni na promjenu. Te uloge su zona komfora ili ugode.

Uz takve roditelje je teško odrađivati svakodnevni život jer nam obično pokazuju veliku dozu nepoštovanja kad se radi o stvarima koje ne želimo da rade našoj djeci.

Primjerice:

Ignorirat će nas kad kažemo da ne želimo da dijete gleda crtiće.

Davat će našoj djeci slatkiše iako smo izrazito naglasili da ne želimo da ih jede.

Koristit će se i emotivnim ucjenama (Ajde pojedi još malo, baka će biti tužna ako ne pojedeš) ili posramljivanjem (Ma baš si ružna kad plačeš).

Ako tvoji roditelji ignoriraju tvoje želje i stavove u vezi roditeljstva, znači da ga ne podržavaju te time spadaju u nepodržavajuću okolinu. Ne podržavaju ga jer se razlikuje od njihovih odgojnih metoda, a budući da su dogurali do unuka, smatraju se uspješnima i ne vide ništa loše u načinu na koji su oni radili. Oni za to nisu krivi. Tvoja uloga u obitelji nije bila da se suprotstavljaš ili kritiziraš.

Da bismo naše roditelje premjestili iz nepodržavajuće u podržavajuću okolinu, trebamo proći jedan dug i bolan put. Jesper Juul nudi sjajan primjer postavljanja granica svojim roditeljima, a glasi otprilike ovako nekako:

Mi ćemo se morati na neko vrijeme povući i prekinuti viđanje s vama. Žao nam je što Maja neće viđati baku i djeda, ali trenutno mi ne odgovara to što ne poštujete moje odgojne metode i što se oglušujete na moje stavove i izbore u roditeljstvu. Nalazim se u životnom razdoblju u kojem trebam podršku, a trenutno ju od vas ne dobijam i zato se od vas trebam maknuti na neko vrijeme.

Napraviti ovakav korak nije mala stvar i definitivno nije prvi korak. Cijeli život strahujemo da će nas roditelji odbaciti ako ne budemo onakvi kakvima nas oni žele, a sad mi odlučujemo napustiti njih s ciljem poboljšanja našeg odnosa.

Na svakome od nas je da odluči hoće li ovakva mjera biti potrebna nakon jedne kocke šećera ili će biti potrebni veći prekršaji. Znaj samo da nema točnog ili netočnog odgovora. Ti odlučuješ u kojem trenutku ti je prelivena čaša.

Za naše roditelje je ogroman udarac kad im damo do znanja da njihova uvjerenja odbacujemo i usvajamo nova ili da njihove metode kojima su nas odgajali smatramo nepotrebnima i lošima. Na kraju krajeva, kod njih su te metode tako dobro funkcionirale i što je to točno što je nama falilo u životu, pa sve smo imali.

Ubrzo se taj krug protivnika širi. Pojave se tetke koje imaju svoja mišljenja, pa mamine prijateljice koje su, naravno, radile sve isto kao i ona. Pojave se tu i susjedi koji kao po pravilu moraju imati mišljenje o svemu i ne zanima ih želimo li mi to mišljenje znati. Nađe se tu i struke koja ima drugačije stavove od tvojih pa ne iznenađuje ako pedijatar kaže da bi bilo najbolje da prstaneš dojiti jer ti je mlijeko slabo, a ponekad i odgajateljice u vrtiću imaju komentare od kojih ti se sledi krv u žilama.

Svoje vlastite stavove smo mogli prilagođavati okolini cijeli život i ponašati se kako je okolina od nas zahtijevala, ali kad postanemo majke shvatimo koliko je odgovorno biti kreator obrazaca koje će naše dijete ponavljati kroz cijeli život. Prvo krenemo od onih uvjerenja za koje smo sigurni da su nas poprilično oštetila, a kasnije se cijela tematika samo produbljuje.

Kad iskusiš lakoću života kojim ti upravljaš, a ne nesvjesni dio tebe koji je nastao prije 30 godina, poželiš iskopati i odbaciti i najmanje uvjerenje koje u tebi čuči i zagorčava ti život jer znaš da ćeš ga u suprotnom prenijeti na dijete.

U majčinstvu iskusimo beskonačno mnogo uspona i padova, a te padove možeš prepoznati po tome što ti se jave sumnje u tvoje izbore, metode, pa čak i sumnja u vlastitu majčinsku intuiciju. U odgoju nam nitko ne garantira uspijeh. Jedino što možemo napraviti je svaki dan biti što bolje moguće i to nikako ne znači da ćeš svaki dan biti jednako dobra. Također ćeš puno puta izgubiti kompas i trebati pauzu. Tada će se vrlo vjerojatno pojaviti netko od onih hejtera s početka priče kako bi ti dodao soli na ranu.

Ako si odabrala odgajati dijete na način koji ga neće zastrašivati, ponižavati ili ignorirati nemoj nikada pomisliti da radiš krivo.

NE! Nisi trebala udarati svoje dijete odmalena.

NE! Nisi trebala prestati dojiti puno ranije.

NE! Nisi pogriješila što si odgovarala na svaki djetetov plač.

I NIKAKO NISI LOŠA MAJKA zato što tvoje dijete ima ispade bijesa u javnosti.

Prije nego išta od ovoga o sebi pomisliš, provjeri samo ne radi li se možda o okolini koja te ne podržava.

Te loše misli koje te natjeraju da pomisliš kako radiš krivo su neizbježan dio roditeljstva. Da se svojom djecom baviš na skroz drugi način ili točno onako kako ti je netko drugi savjetovao svejedno bi imala loše dane. Ne bi te od loših dana spasilo udaranje ili vikanje na djecu. Tvoja djeca mogu znati tko je ovdje glavni i bez nasilnih metoda.

Ako želiš sumnjati u svoje odgojne odluke i metode, neka to bude zato što želiš napraviti poboljšanja, a ne zato da bi unazadila svoju razinu svijesti i počela odgajati metodom udaranja, urlanja, izrugivanja i kažnjavanja.

I istina je kad ti netko kaže da ove tvoje moderne metode ne funkcioniraju zato što su njihovi odgojni ciljevi kontrola i beskompromisna poslušnost. To je njihova istina, a ne tvoja. I nemoj nikada dozvoliti da nečije ludilo ili trauma postane tvoja istina.

2 odgovora na “Prokletstvo nepodržavajućeg okruženja”

  1. Odlicno si ovo napisala.
    Uopce ne sumnjam u svoju metodu odgoja, dovoljno je da pogledam svoje dijete i vidim da je zadovoljno.a sta ce drugi pricati…ah..pricali bi i da je drugacije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial