Kako ostati pri zdravoj pameti uz vođu dohrane

Pročitala si moj ili neki drugi tekst o bebi vođi dohrane, rezoniraš s tim i odlučila si da će to biti način hranjenja koji ćeš prakticirati s bebom. Krenuli ste i sve je jako simpatično, beba je musava i slatka, naoružala si se smirenjem i strpljenjem i sve teče glatko. Prođe prvi mjesec, drugi, treći… beba napuni već godinu dana, a tebe počinje hvatati panika:

Ona ništa ne pojede!

Više bude na podu nego u ustima!

Evo opet je sve samo zgnječila i razbacala!

Ako uz to još dodamo i pritisak okoline koji izgleda ovako nekako:

Opet ti nije ništa pojeo, mislim da bi mu ipak trebala ti malo dati žlicom.

Ne znam do kad ga misliš ovako hraniti pa postat će ti neuhranjen, pogledaj koliko je mršav!

Naravno, tu se još povežu i sasvim nelogične stvari kojima se majci nabaci još malo krivnje kao da joj i samoj nije dovoljno teško pa to zvuči otprilike ovako:

Sigurno ti zato on ni ne spava baš po noći, pa gladan je!

Zato ti on i dalje toliko sisa. Trebala bi mu ipak ti dati, a ne da on sam.

Sve znam. Stvarno je pritisak neizdrživ i gotovo pa je nemoguće ne sumnjati u vlastitu odluku i ne paničariti. Na kraju se kaješ što se nisi držala klasične metode jer znaš da Maja sa svojom malom nema nikakvih problema nit provede na koljenima pola dana čisteći nered.

I znam da očekuješ da će već za par mjeseci beba jesti kao velika, ali stvarnost često bude drugačija. Budući da znam kroz što sve prolaze majke čije bebe nisu izjelice po prirodi napisala sam 10 savjeta koji će ti pomoći preživjeti izazovni period sa vođom dohrane.

1. Ti određuješ ŠTO, beba određuje KOLIKO

Ovo je bilo zlatno pravilo koje sam si ponavljala prije svakog obroka. To znači da prihvatiš i ako je beba odlučila da je količina nečega nula, ali i da možeš i dalje slobodno posluživati namirnicu koju je beba do sada odbijala pojesti. Zato se bebi uvijek posluži više namirnica. Kao i udrugim sferama odgoja, tako im i ovdje mogućnost izbora daje slobodu koju obožavaju.

2. Posluži male porcije

Nemoj natrpavati dječji tanjur i staviti u njega količinu koju bi ti htjela da beba pojede. Nisam ulazila u dublju psihologiju toga, ali ispada da bolje jedu kad su pred njima manje količine. S obzirom na pravilo broj 1 (ti određuješ što, beba određuje koliko), uvijek možeš staviti u tanjur još ako je nešto od ponuđenog pojela. Svaki put kad vadiš porciju na tanjur, sjeti se da im je želudac veličine šake, a bebe stvarno nemaju velike ruke.

3. Zapiši

Ovo je izvrstan način da stekneš stvarni uvid u to koliko beba zapravo jede. Kad jednom na papiru imaš prosjek što i koliko je beba pojela u protekla 3 dana, najčešće ćeš shvatiti da to uopće nije toliko malo premda se kod svakog obroka čini kao da ništa nije pojela. Ova metoda je poprilično umirujuća za umorne i očajne majke, znam iz iskustva.

4. Poštuj njihov tempo

Iz svoje glave izbriši sva očekivanja koja imaš od svog djeteta. Očekivanja ponekad imamo zacrtana u glavi, a da ih nismo ni svjesni i to nas vodi ravno u patnju. Ako nisi naglas izgovorila očekivanja, ne znači da ih nisi podsvjesno stvorila. Neka djeca počnu tamaniti kao rupe bez dna već s 9 mjeseci, a neka jedu kao vrapci cijeli život. Razvoj svog djeteta nemoj nikada uspoređivati s razvojem tuđeg djeteta i sjeti se da se prehrana kod djece isto razvija postepeno. Sin moje prijateljice je počeo zadovoljavajuće jesti već s 9 mjeseci, a moje dijete je s 9 mjeseci tek počelo samostalno sjediti. Svako dijete ima svoj tempo i treba ga poštivati. Moj sin je tek oko druge godine počeo količinski jesti toliko da sam mogla odahnuti što je otprilike godinu dana nakon što sam ja očekivala. Mogla sam jednostavno izbrisati to glupo očekivanje i ne brinuti tu cijelu godinu.

5. Beba neće umrijeti od gladi

Roditeljska briga i akcije često su vođene stahom. Svaki strah koji osjećamo ima svoj korijen u strahu od smrti. Tako se i kod prehrane bojimo da će dijete u konačnici umrijeti od gladi. Zato podsvjesno želimo da dijete pojede što je više moguće jer se time smanjuju šansa da će umrijeti. Rečenica Jespera Juula iz knjige Hura! Idemo jesti koja mi se urezala u pamćenje i koja je, srećom, postala moja misao vodilja jest : Nijedno dijete neće umrijeti od gladi dok je ispred njega hrana.

6. Sindrom dobre majke

Biti dobra majka je sveti gral majčinstva. To je ujedno i naša najveća patnja jer sve majke tome teže, a nitko ne zna što to točno znači niti kako se to postaje. Imamo podsvjesno uvjerenje da smo dobre majke ako djeca dobro jedu. To, naravno, nije istina i količina hrane koju beba pojede nema nikakve veze s tvojim majčinstvom. To isto tako znači da ti NISI LOŠA MAJKA ako dijete ne jede puno.

7. Izvor problema je u nama

Naša djeca su naša emotivna ogledala. Osvijesti si svoje stanje prije početka obroka. Ako vadiš na tanjur porciju, a u sebi misliš ovo će opet završiti na podu ili sigurno opet neće ništa pojesti, zaustavi se. Ozbiljno, prekini takav tok misli jer to prenosiš na dijete i stvaraš ozračje za stolom u kojem nikome nije ugodno jesti. Ovakvim mislima povećavamo šansu da dijete pomisli mama je uzrujana kad jedem, bolje da onda ni ne jedem.

8. Strah od gušenja

Ovo je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg majke odustaju ili uopće ne započinju s ovom metodom dohrane. Međutim, treba razlikovati gušenje hranom i refleks povraćanja. Svi imamo točku u korjenu jezika koja nam izaziva povraćanje. Zahvaljujući toj točki, možemo povraćanje izazvati sami. Kod beba se ta točka nalazi puno više, odnosno bliže sredini jezika nego kod odraslih osoba. S godinama se ta točka pomiče dublje prema korjenu jezika. To znači da kad tvoja beba dotakne tu točku s prevelikim komadom hrane, ima prirođeni refleks i savršeno je sposobna tu hranu vratiti nazad u usta. Beba se u tom trenutku zacrveni i zasuze joj oči (isto kao i nama kad povraćamo) pa pomislimo da se guši. Budući da je točka koja izaziva refleks povraćanja bliže sredini jezika nego kod odraslih, najčešće možeš i sama prstom dohvatiti taj komad hrane iz bebinih usta. Ovo saznanje je meni pomoglo da ne umrem od straha onih par puta kad mu je nešto zapelo. Znam puno mama koje su prakticirale ovu metodu, ali isto tako ne znam niti jednu koja nije barem jednom doživjela ovaj stres misleći da se beba guši. Povjerenje u bebinu sposobnost vraćanja hrane ćeš razviti s vremenom. Educiranje o načinu davanja prve pomoći u slučaju gušenja će ti svakako pomoći da se umiriš i budeš spremna na intervenciju u slučaju stvarnog gušenja.

9. Nemaš kontrolu

Majke osjećaju toliku odgovornost prema svojoj djeci i njihovom životu da često tu odgovornost zamijene s prevelikom (kasnije čak i toksičnom) kontrolom. Najveći izvori majčinih frustracija su upravo one stvari nad kojima ne možemo imati kontrolu. Hranjenje je jedna od njih. Da bi hrana bila pojedena, osoba treba prožvakati i progutati hranu. Istinski i potpuno sam se opustila kad sam si osvijestila da ja nikako ne mogu utjecati na te dvije radnje. Žvakanje i gutanje su dvije stvari koje su potpuno i apsolutno njegova odgovornost i pod njegovom kontrolom. Ja sam odgovorna jedino za kvalitetu hrane. Moj zadatak je da ponudim hranu što bolje kvalitete, a sve ostalo je na njemu.

10. Provjeri bebino zdravstveno stanje

Ako nakon svih ovih razloga još uvijek ne uspiješ pronaći svoj mir prakticirajući ovu metodu, uvijek možeš provjeriti bebinu krvu sliku. Na kraju krajeva, i brinemo se samo zbog toga jer mislimo da dijete neće dobiti dovoljno hranjivih sastojaka i da će mu se narušiti zdravlje. Baš i nije cool biti ležeran oko količine hrane koju beba pojede, a istovremeno mu opada razina željeza u krvi. Odvesti dijete na vađenje krvi i dobiti natrag dobar nalaz je sigurno nešto što skida ogroman teret s leđa nakon čega ćeš biti opuštenija.

BLW je definitivno jedna od stvari koja natjera roditelja da radi na sebi. Imati povjerenja u prirođene sposobnosti ovako male bebe je nešto što nam dođe s vremenom. Znam sav stres kroz koji prolaziš jer oko prehrane naše djece imamo razna očekivanja koja sigurno nisu u skladu s bebinim namjerama. Uvijek kažem da majke čija su djeca izjelice po prirodi nemaju pojma koju muku prolaze one majke čija djeca to nisu. Isto tako znam koliko je teško suzdržati se od toga da ne trčimo sa žlicom po kući ili da ne ponudimo nešto drugo ako im se ovo ne sviđa. Moj sin nije htio krumpir ni taknuti sigurno više od godinu dana. Nije ga zanimao ni u kojem obliku: pečeni, kuhani, pire….ništa kod njega nije dolazilo u obzir. Budući da muž i ja nismo nikada imali u planu izbaciti krumpir iz obiteljskih obroka, svaki put sam mu uredno ponudila. Danas, kad ima 2 i pol godine, ima običaj reći: “mama, ja bi za večeru jeo krumpire”.

Kad te ljudi pitaju jel ti dobro jede, samo reci da, voli jesti. Nemoj ulaziti u nepotrebne rasprave zato što ljudi vole zabadati nos i nemaju ništa pametnije za pitati. I nikako nemoj svom djetetu lijepiti etiketu izbirljivca i nejedača. Zapamti: djeca postaju ono što im govorimo da jesu.

Sve ovo što sam gore navela sam i sama prošla. Dijete mi je danas živo i zdravo, jede više-manje sve i jede potpuno samostalno. Do ovog trenutka ćete doći i ti i tvoje dijete, samo vam treba malo strpljenja i međusobnog povjerenja. Sretno!

—————–

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial